Bez zadrške: Srećan rođendan želi vam Viber
Juče mi je bio rođendan. Provela sam ga otprilike onako kako mi trenutno izgleda i život – na više adresa.
Počela sam u Budvi, gdje mi je došla sestra, nastavila u Nikšiću kod mojih, pa završila kod muževljeve porodice. Tri lokacije, tri torte i, kada sve saberem, sasvim dovoljno rođendana za jedan dan.
Inače nijesam neko ko posebno voli svoj rođendan. Možda je tome doprinijelo i to što je 8. avgust usred ljeta, kada je uvijek neko na odmoru, neko na moru, neko van grada, pa je okupiti ljude na jednom mjestu gotovo nemoguća misija. Sada, kada mi se život odvija između Budve, Nikšića i Podgorice, misija je postala još komplikovanija.
Ali juče sam, dok su pristizale poruke, počela da razmišljam o nečemu drugom.
Kada smo prestali da pamtimo rođendane jedni drugima?
Telefon zavibrira, pogledate poruku, a Viber vas ljubazno obavijesti da je danas nekome rođendan. Čak ne morate mnogo ni da razmišljate šta ćete napisati. Tu je već pripremljena čestitka. Kliknete, pošaljete i obavili ste posao.
I znate šta? Meni je to simpatično.
Neću da budem licemjerna i kritikujem ljude zato što ih je Viber podsjetio na moj rođendan. I mene podsjeća na njihove. Baš ne pamtim datume i ko zna koliko bih rođendana propustila da mi telefon ne kaže da je danas nečiji važan dan.
A opet, ne morate kliknuti.
Možete vidjeti obavještenje i nastaviti dalje. Zato mi je drago i kada stigne ona najobičnija, već pripremljena Viber čestitka. Neko je ipak vidio moje ime, zastao nekoliko sekundi i odlučio da mi poželi srećan rođendan. Još mi je draže kada uz nju dopiše nekoliko svojih riječi, a posebno kada se neko sjeti bez ikakvog podsjetnika.
Jer lijep je osjećaj kada znate da vas se neko sjetio.
Samo se način na koji se sjećamo promijenio.
Sjećam se vremena prije društvenih mreža i aplikacija, kada su se za rođendane kupovale čestitke u knjižarama i poštama. Birala se ona koja vam se najviše dopada, pisala poruka rukom, potpisivalo se, a nekada se čestitka čak slala poštom. Za rođendane su se dijelile pozivnice, ljudi su dolazili na vrata, a telefon je služio da nekoga stvarno pozovete.
Danas nam telefon ne služi samo da pozovemo. On pamti umjesto nas.
Pamti rođendane. Pamti sastanke. Čuva brojeve telefona koje nekada nijesmo ni pokušavali da zapamtimo jer smo ih znali napamet. Kalendar nas upozorava gdje treba da budemo, navigacija kako tamo da stignemo, aplikacije šta treba da kupimo, a alarm kada treba da ustanemo.
I vjerovatno nema ničeg lošeg u tome. Tehnologija je i napravljena da nam olakša život.
Ali postoji nešto pomalo tužno u činjenici da smo se toliko udaljili jedni od drugih da bi bez jedne male obavijesti na ekranu mnogi važni datumi jednostavno prošli.
Ne mislim pritom samo na rođendane.
Koliko često pomislimo na nekoga i kažemo sebi: „Moram ga pozvati“, pa ne pozovemo? Koliko ljudi koje smo nekada gledali svakodnevno danas pratimo samo kroz njihove fotografije? Znamo gdje su putovali, šta su ručali i kako im djeca izgledaju, a mjesecima nijesmo čuli njihov glas.
Paradoksalno, nikada nijesmo imali više načina da budemo povezani, a ponekad mi se čini da nikada nijesmo morali da ulažemo manje truda da bismo ostavili utisak da jesmo.
Možda zato ona mala Viber obavijest ipak nije loša stvar. Možda nas samo podsjeti na ono čega bi trebalo sami da se sjetimo.
Da je iza imena na ekranu neko koga poznajemo. Neko sa kim smo nekada išli u školu, radili, družili se, putovali, pili kafe ili dijelili neki dio života. I da je ponekad potrebno svega nekoliko sekundi da toj osobi pokažemo da nijesmo potpuno zaboravili jedni na druge.
Juče su mi stizale različite čestitke. Neko se sjetio sam. Nekoga je vjerovatno podsjetio Viber. Neko je poslao gotovu čestitku, neko dopisao svoju poruku, neko pozvao. Obradovala sam se svakoj.
Jer, na kraju, nije najvažnije ko je zapamtio datum, a koga je podsjetio telefon. Važno je da je, kada se podsjetnik pojavio, neko ipak odlučio da klikne.
A u vremenu u kojem sve češće jedni pored drugih samo prolazimo, možda ni to malo „Srećan rođendan“ nije baš tako malo.
