Baćo Mitrić: Iz najnovijeg rukopisa “Amaneta”, koji je u nastajanju

Jednog dana, u jednom gradu, u jednom restoranu, u jednom “odjelu za ludake” u tom restoranu, u tom gradu, tog dana, odigrao sam najkrvaji “blef” u mom životu. Na stolu, na kome su ležale desetine hiljada njemačkih maraka, doživio sam najveće uzbuđenje, veće i od orgazma, zagledajući se u sjenke glava saigrača, njihove poglede u sto i u mene, osluškivao njihove uzdahe i saplićanje vokala iz njihovih stisnutih grla – hoće li platiti ili odustati…

Nakon vječnih tri četiri minuta, svi su odustali i moj najveći blef je prošao..Mjesecima nakon toga nijesam se sjećao da postoji u ljudskom životu nešto što se zove seks. Hazard je za mene bio potraga za onim nedostajaćim uzbuđenjima iz mladosti, za onom zamišljenom širinom i dubinom života, koji plićak zadatosti nikad nije imao, niti će ga imati…A kad se daleko odmaknete od mladosti, kad sve kiše koje su nas umijale i svako ljeto koje nas je grijalo, donesu zrelost i na licu icrtaju ozbiljnost i brigu za one koji dolaze, hazard postane prevara, a dalji život postane gluma. I sa scene sa koje glumimo ozbiljnost i zrelost, vrijedi ponekad pobjeći u ludost. U ludost onoga čega se najteže odričemo, bez obzira na godine, iskustvo, profesionalne i druge obaveze ili gubitak sopstvenih iluzija., pravdajući tako svoja povremena ludila. Sada, kada se pod pogledom unučadi ili zbog njihove dječije tuge, ili zbog njihovog dječijeg osmijeha i radosti, ili zbog čega drugog, danas lijepog ćetim, tada u sebi najdublje osjećam da me najbolje opisuje jedan Ravelov stih, koji kaže: ” JA VOLIM SVOGA BIĆA POLUTMINU.” A ja sam cijelog života da sam uvijek bio “NEKO DRUGI!”