Anketa: Kako Nikšićani preživljavaju januar

Januar u Nikšiću vazda isti: praznici prođu a novčanik ostane tanji no ikad. Cijene u marketima skočile, računi ne praštaju, a plate… stoje i gledaju sa strane.

Prošetali smo gradom i pitali naše sugrađane kako ih je dočekala 2026. godina – šta je najviše poskupilo, gdje se sad najviše štedi i ima li ikakve nade da će se ovaj januar lakše pregurati nego prošli.

Većina građana koje smo sreli kaže da je hrana ono što je najviše poskupilo i da se kupovina danas planira danima unaprijed. Spontano se više ne ulazi u market, unaprijed se pravi spisak, vaga se svaka stavka i gleda se šta može da sačeka naredni mjesec.

Miloš (27) nam priznaje da mu je to najteže palo.

“Prije sam ušao, uzeo šta mi treba i ne razmišljam. Sad okrenem korpu tri puta, pa vraćam stvari na raf. Sve nešto kontaš – može li bez ovoga, može li bez onoga…”

Penzioneri posebno osjećaju udar jer, kako kažu, primanja su ista već godinama, a osnovne namirnice su otišle daleko iznad njihovih mogućnosti. Mnogi su nam rekli da se sada kupuje samo ono najneophodnije.

Radmila (54) kaže da je meso postalo luksuz.

“Nekad sam svake nedjelje kuvala nešto jače, a sad gledam da to bude jednom u deset dana. Kad platim lijekove i račune, ostane taman za hljeb i mlijeko”.

Mladi su gotovo jednoglasni – bez pomoći roditelja, januar bi bio nemoguća misija. Studenti nam objašnjavaju da kirije i troškovi života rastu, dok studentski budžeti ostaju isti.

Nemanja (19) kaže da se više i ne sjeća kad je sebi nešto priuštio.

“Sve što zaradim ode na prevoz i hranu. Za sebe ne ostaje ništa, ali ćutim – bitno je samo da se pregura”.

Roditelji ističu da je najteže gledati djecu i objašnjavati im zašto se neke stvari više ne mogu priuštiti tako lako kao prije.

Ivana (32) nam tiho kaže: “Ne boli mene što nemam, nego što moram da biram između dječijih želja i računa”.

Veliki broj zaposlenih u privatnom sektoru kaže da im se poslovanje sve više svodi na preživljavanje, jer su troškovi porasli, a promet opao. Ljudi priznaju da prvi put ozbiljno razmišljaju da smanje i ono što su ranije smatrali osnovnim.

Zoran (46), privatnik, ističe: “Kad saberem struju, zakup i dobavljače, ostane mi taman za dažbine. Plata je sad skoro pa luksuz, a nekad se makar znalo na čemu si”.

Oni koji su cijeli radni vijek proveli u industriji, posebno teško prihvataju da se i u penzionerskim danima bore sa osnovnim stvarima.

Dragan (61), bivši radnik Željezare, ističe da mu je januar uvijek bio težak, ali da nikad nije bio ovakav.

“Nekad si znao da je zima duga, ali si imao šta da pojedeš. Sad samo moliš Boga da te ne iznenadi neki vanredni trošak”.

Mladi zaposleni sve češće odustaju od izlazaka i društvenog života. Kažu da im je kafa u gradu postala luksuz koji se planira, a ne navika.

Jelena (24), frizerka, objašnjava::Prije sam poslije posla ostajala sa društvom, sad pravo kući. Nije problem kafa, nego sve što ide uz nju – svaki euro se gleda”.

Najstariji među sagovornicima ističu da su navikli na krize, ali da ih ovakvo stanje najviše pogađa psihički.

Boško (70), penzioner, izjavio je:”Čitav život sam radio da ne bih došao u situaciju da razmišljam mogu li kupiti ulje ili šećer. Eto đe sam došao”.

Na kraju, gotovo svi s kojima smo razgovarali složili su se u jednom – više niko ne očekuje čuda, samo da cijene stanu i da se lakše diše.

Marko (38), vozač, zaključuje:”Ne tražimo mi luksuz, samo da plata može da isprati mjesec. Sad ne može ni do pola”.

Nikšić je i ovog januara pokazao ono što najbolje zna – snalaženje. Ljudi se ne žale preglasno, ali se iz svakog odgovora vidi da se sve teže diše. Cijene su otišle gore, plate i penzije ostale dolje, a između – narod koji pokušava da spoji kraj s krajem i nada se da će bar proljeće donijeti malo lakše dane.