Anica Ćosović: Zastani…
Anica Ćosović: Zastani…
Zastani…
Ne želim da se ovaj trenutak ikada završi. Ispred mene je toliko nedokučivih prostranstava koja u meni bude osjećaj slobode i milosti, a čak ih i ne poznajem. Ne znam da li zbog toga što mi to daje pravo izbora i ne pritiska me kao ona gomila istoimenih i jednoličnih brda i krševa iza mene, ili zato što sam odlučila da prekinem te lance i oslobodim se okova. Da zatreperim od sreće i topline koju mi oduvijek šalje moja zvijezda. Ne samo jer se najbolje spoznajemo, već i osjećamo. Zaklopila sam oči, otvorila srce i raskomotila dušu. Čujem tišinu, mir i spokoj, a u meni je toliko snage. Osjećam kao da se polako izdižem i kao da bih mogla da poletim svakog časa. Shvatam koliko mi je ovo potrebno. Shvatam koliko je važno znati biti sam sa sobom i zašto je to dobro. Ponekad nas niko ne može razumjeti kao zvijezda, naizgled daleka i nedostižna, a tako bliska i moguća. I ne, ne mora biti iz onog beskrajnog, plavog kruga. Možda nam je bliža nego što mislimo. Možda se krije u nama samima, a mi je uporno zapostavljamo. Dajmo sebi mogućnost da stanemo kada se umorimo, isplačemo u tuzi, poletimo u sreći. Budimo mi taj beskrajni, plavi krug u kojem je zvijezda.
Zračimo svojom dobrotom i intelektom, a kad god zbunjeno pogledamo ka nebu neka vidimo zlatna slova zvjezdane prašine: “Ne boj se, vjeruj i raduj se”.
Anica Ćosović