Anica Ćosović: Stepenice

Bojažljivo pravim korak, dok me neka sila uporno vuče unazad. Na toj raskrsnici, naprijed i nazad, stojim nepomično osluškujući svoj unutrašnji glas.

Šta mi je potrebno, da nastavim dalje ili ipak napravim malu pauzu i udahnem više snage za sledeći potpuno nepoznati korak?
I dok tako razmišljam ona gornja stepenica nestaje i nađoh se opet na onoj istoj, staroj, ali ne i zaboravljenoj. Sada je još teže i potrebno je mnogo više snage i kiseonika.
Medjutim, ne odustajem. Ne želim se vratiti još jedno nazad. Predamnom je cilj. Snaga sama nadolazi. I ona želja koja se rodila sa mojim prvim korakom kao zvijezda vodilja neprekidno sija i osvijetljuje mi put. Javlja se treperenje kao glasan smijeh svih onih ponovljenih stepenica koje su me željele osakatiti i oteti mi krila. A onda u jednom bljesku sve nestaju. Nijesam sama. Imam želju. Imam vjeru. Neprijatne zvukove pretvaram u prijatne tišine, a onda krece lagana muzika prateći tok mog čistog, malenog srca. Svaka ponovljena stepenica je rad na strpljenju i ne treba je gledati kao nešto loše ili neprijatno.
Sada kada sam se smirila, udišem želju. Ogrnuta strpljenjem, hrabro preskačem još jednu prepreku sa vjerom da ću uspjeti.