Anica ĆosovićAnica Ćosović

Kada se posljednji oblak bezbrižno sakrije iza ogromnog zvjezdanog pokrivača, otvaraju se ona sićušna vrata naše duše.

Naizgled bezbrižni i laki, a borimo se sa ko zna koliko pitanja i zagonetki. I dok jedni sanjaju svoj najveći san, drugi lebde na ne baš tako udobnom pokrivaču. Preispitujemo se ko smo i da li smo. Oči su nam širom otvorene, a zaspali smo. A kada se oči stvarno zaklope poput one školjke što u sebi krije najsjajniji biser, samo svoj i nepoznat svijetu, pred nama je ono o čemu budni sanjamo, a noću tek postaje java. Pred nama je prostranstavo i riznica puna mogućnosti. Sve nam djeluje moguće. Možda zbog toga što smo ovdje ono što ne smijemo biti na pozornici uvijek istih, ali dobrih glumaca. Ovdje nema buke i časovnika koji juri. Imamo vremena za sve, samim tim što smo tu gdje pripadamo i osjećamo se kao “svoj na svome”. Ovdje je omiljena pjesma svaki dan. Ovdje sunce ne prestaje da sija. Imamo sve ono čime se na javi ne možemo zadovoljiti. Umjesto ironije, vladaju sinestezija i onomatopeja. Volimo jedni druge onakvi kakvi smo i zima kao godišnje doba nama je strano.

Budim se uz kovitlanje oblaka, dok pjevušim onu samo meni poznatu pjesmu.

Anica Ćosović