Andrea Dragnić: Sanjam seniorsku medalju sa Crnom Gorom

Nikšić je oduvijek bio kolijevka vrhunskih sportista, ali uspjeh koji je krajem ovog ljeta uzdrmao rukometni svijet ima posebno, istorijsko značenje. Ženska kadetska rukometna reprezentacija Crne Gore (U18) popela se na planetarni tron osvajanjem srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rumuniji, a srce i mozak te čudesne generacije kucali su u nikšićkom ritmu.

Mlada Nikšićanka Andrea Dragnić, biser ŽRK “Levalea 2010”, zadivila je rukometnu javnost i zvanično proglašena za najboljeg srednjeg beka na svijetu u svom uzrastu. Njen povratak u rodni grad obilježen je bilbordom ponosa na ulazu u Nikšić i svečanim prijemom u Opštini, a Andrea je u ekskluzivnom razgovoru za naš portal otvorila dušu i otkrila kako je izgledao njen put od prvog treninga pod Trebjesom do statusa najbolje mlade igračice planete.

Kako je sve počelo? Sjećaš li se svog prvog treninga i zašto si izabrala baš rukomet?

“Gledala sam rukomet na televiziji još kao mala i tada sam odlučila da će to biti put kojim želim da idem dalje. Već na prvom treningu sam se oduševila rukometom i znala da ne mogu da zamislim sljedeći dan, a da ne odem na trening. Od tog trenutka rukomet je postao veliki dio mog života.”

Ko ti je u tim ranim danima bio najveća podrška, a ko rukometni uzor?

“Najveća podrška mi je uvijek bila porodica. Bili su uz mene na svakom treningu, utakmici i pobjedi, ali i u teškim trenucima kada nije sve išlo onako kako sam željela. Što se tiče uzora sa naših prostora, to bi definitivno bila Itana Grbić. Uvijek sam cijenila njen način igre, borbenost i karakter na terenu.”

Ponikla si u nikšićkoj “Levalei 2010”. Kako je izgledao tvoj prelazak iz mlađih kategorija u prvi tim?

“Prelazak u prvi tim nije bio jednostavan. Odjednom sam igrala sa mnogo iskusnijim igračicama i morala sam da se prilagodim mnogo većem nivou i odgovornosti. Taj period mi je mnogo značio jer sam kroz treninge i utakmice sa starijim igračicama jako brzo sazrijevala kao rukometašica. Mnogo sam naučila upravo iz tih iskustava i mislim da su mi bila veoma važna za dalji razvoj.”

Rukomet traži dosta odricanja. Koliko ti je tokom odrastanja bilo teško da uskladiš školu, treninge i društvo?

“Nije uvijek bilo lako. Bilo je dana kada bih iz škole odmah išla na trening, a nakon treninga se vraćala učenju. Morala sam da se odreknem nekih stvari koje su moji vršnjaci imali, ali nikada nisam osjećala da nešto gubim, jer sam znao šta želim. Naravno, bilo mi je važno i druženje i normalan život, ali rukomet je od početka zahtijevao disciplinu i velika odricanja. Danas, kada pogledam sve što sam prošla, mislim da se svaki trud isplatio.”

Pozicija srednjeg beka nosi najveću odgovornost. Kada si shvatila da si ti ta koja mora da bude “mozak” ekipe?

“Mislim da to shvatiš postepeno. Na poziciji srednjeg beka moraš da razmišljaš nekoliko poteza unaprijed, da vidiš saigračice, prepoznaš situaciju i doneseš pravu odluku u pravom trenutku. Vremenom sam počela da osjećam tu odgovornost i da uživam u njoj. Najvažnije mi je da ekipa vjeruje mojim odlukama i da zajedno funkcionišemo kao jedno.”

Idemo na reprezentaciju. Kakav je bio osjećaj kada si prvi put obukla dres Crne Gore?

“To je osjećaj koji je teško opisati riječima. Kada prvi put obučeš dres svoje zemlje, shvatiš da više ne igraš samo za sebe, već predstavljaš svoju porodicu, klub, grad i cijelu Crnu Goru. Bila sam ponosna, ali istovremeno i svjesna velike odgovornosti. Mislim da je svakom sportisti jedan od najvećih snova da zaigra za svoju reprezentaciju.”

Osvojile ste istorijsko srebro na Svjetskom prvenstvu. Da li ste prije odlaska u Rumuniju uopšte sanjale o ovakvom rezultatu?

“Naravno da smo sanjale, ali možda nismo ni same mogle da zamislimo da ćemo doći baš do finala Svjetskog prvenstva. Imale smo vjeru u sebe od prvog dana, išle smo utakmicu po utakmicu i vjerovale jedna drugoj. Kako je prvenstvo odmicalo, postajale smo sve svjesnije da možemo napraviti nešto veliko. Srebro je za nas istorijski rezultat i nešto što ćemo pamtiti cijelog života.”

Proglašena si za najboljeg srednjeg beka na svijetu. Šta ti lično znači to veliko planetarno priznanje?

“To mi znači zaista mnogo. Kada sam saznala za priznanje, trebalo mi je vremena da shvatim šta se zapravo dogodilo. Biti proglašena za najboljeg srednjeg beka na Svjetskom prvenstvu, među toliko vrhunskih igračica, za mene je ogromna čast.”

U Nikšiću vas je dočekao bilbord na ulazu u grad. Kakav je osjećaj vidjeti sebe na takvom mjestu u rodnom gradu?

“To je za mene nešto posebno i jedan od onih trenutaka kada zastaneš i shvatiš koliko je sve ovo veliko. Nikšić je moj grad i tu sam napravila svoje prve rukometne korake, tako da vidjeti sebe na bilbordu na ulazu u grad zaista budi posebne emocije. Ponosna sam što sam mogla da obradujem ljude iz svog grada i što sam zajedno sa svojom ekipom predstavila Crnu Goru na najbolji mogući način.”

Napravila si svjetski rezultat, a tek ti je 17 godina. Koji je tvoj sljedeći veliki cilj u karijeri?

“Iako sam sa 17 godina ostvarila veliki rezultat i dobila priznanje za najboljeg srednjeg beka na svijetu, ovo za mene nije kraj, već tek početak. Moj sljedeći cilj je da nastavim da napredujem, da jednog dana zaigram na najvišem nivou evropskog rukometa i da sa seniorskom reprezentacijom Crne Gore osvojim medalju. Želim da ostanem vrijedna, da učim iz svakog treninga i utakmice i da jednog dana budem još bolja igračica nego što sam danas.”