Dok je nekima na borilačke sportove prva asocijacija agresivnost i nadmetanje, naša mlada sugrađanka Anamarija Milatović se opredijelila za sticanje borilačkih vještina iz plemenitog razloga – da zaštiti slabijeg od sebe. Anamarija ima bogatu kolekciju medalja i priznanja, čak 34 od početka treniranja, od kojih je 27 zlatnih, a najdraža joj je medalja sa Memorijalnog skupa “Luka Kovačević”, posvećenom drugaru koji, nažalost, više nije među njima. Upoznajte Anamariju, državnu šampionku u džudou.
Kako bi ti našim čitaocima predstavila sebe?
Ja sam Anamarija Milatović učenica sam 7. razreda i od malena sam bila usmjerena na sport. Kod sebe sam prepoznala tu borilačku vještinu jer sam kao mala uvijek se trudila da zaštitim slabijeg od sebe.
Kada je počelo tvoje interesovanje za bavljenje sportom i gdje si napravila svoje prve sportske korake?
Interesovanje za sport je počelo kod mene kada je stariji brat počeo da trenira. Uz njega sam nastavila i ja. Majka je bila inicijator džuda i nije pogriješila. Svoje prve korake sam napravila i ovom klubu u kojem i sada treniram.
Na državnom prvenstvu Crne Gore u džudou, uprkos promjeni kategorije i uzrasta, osvojila si prvo mjesto i postala državna šampionka. Koliko je to bilo zahtjevno, i je li bilo teško izdvojiti se među ostalim takmičarima?
Ovo mi je već 4 prvenstvo države na kojem sam osvojila prvo mjesto, ali zahtjevnije ove godine je bilo zato sto sam pršla u stariji uzrast i svi su za godinu stariji od mene. Pripremala sam se skoro čitavi zimski raspust i naravno rezultat je bio neizostavan.
Odlično se snalaziš i u džudu i u jiu jutsi. Koliko su slična, a koliko različita ova dva sporta?
Jako su slični, u našem klubu uporedo se trenira i jiu jutsa trener je u meni prepoznao talenat i nagovorio me da treniram.Uporedo jako su slični ali i različiti. U tom sportu sam za 2022 godinu bila balkanska prvakinja. To takmicenje je održano u Banja Luci i te godine sam proglašena za najperspektivnijg sportistu Nikšića.
Postoji li neka medalja, nagrada, takmičenje koje bi posebno izdvojila, i zašto?
Od svih mojih medalja koje sam osvojila izdvojila bih jednu a to je medalja našeg klupskog druga koji nažalost više nije sa nama. Treneri su u njegovo ime organizovali memorijalni kup Luka Kovačević. Osvojila sam zlatnu medalju i nju od svih medalja izdvajam i zauzima najljepše mjesto u mojoj vetrini.
Ko su tvoji uzori?
Moji uzori su kratko rečeno moji treneri Miodrag Đurović i Nail Banda uz njih uzrastam jednako kao i uz svoju porodicu.
Koliko ti je teško da uskladiš treninge i takmičenja sa školskim obavezama?
Nekad mi bude jako naporno jer škola mora biti na prvom mjestu, ali moj razredni starješina Sait Šabotić ima opravdanja za opravdane časove i za treninge, kao i nastavnici koji mi predaju tako da sam im jako zahvalna i ovim putem im se zahvaljujem.
Imaš li neki hobi kojim se baviš u slobodno vrijeme?
Volim crtanje i to je nešto sto me sada ispunjava. Idem na likovne sekcije, ali ipak džudo i jiu jitsa su sport, hobi i sve.
Šta bi poručila našim čitaocima koji možda planiraju da se bave džudom ili džiu džicom?
Poručila bih im da ako ih imalo zanima ovaj sport da se odlično za njega. Ja svoj klub i svoje trenere ne mijenjam i sjutra u budućnosti planiram da se bavim ovim sportom, da li kao trener ili drugačije to ću vidjeti. Uz sport se razvijamo psihički i fizički zdravo.