Mlada „Ruskinja“ iz Nikšića, Ana Eraković, ima
18 godina i studentkinja je Fakulteta za turizam i hotelijerstvo u Kotoru. Drugi obično kažu da je imala djetinjstvo kakvo se samo može poželjeti i vidjela što neko neće tokom cijelog života. Međutim, ona kaže da bi sve to mijenjala za mirniji život kakav se vodi u Nikšiću i bliskost sa širom porodicom kakvu tek sad ima.
Još kao petogodišnja djevojčica, počela je da se bavi muzikom u školi, ali i klizanjem i plivanjem. Širom Rusije, a i dalje po Evropi takmičila se i osvajala nagrade na muzičkim takmičenjima.
Zbog opisa posla kojim se bave njeni roditelji, bili su primorani na česte promjene mjesta stanovanja, pa su tako često selili iz grada u grad, mijenjajući škole, društvo, navike. Mnogi joj zavide na tome, ne znajući da to može biti problem i uticati na psihičko i socijalno zdravlje. Kako je Ana istakla, zahvaljujući sestri i bratu lakše je podnosila selidbe i uklapanja u novo društvo.
Za naš portal govorila je o muzici, uspjehu, porodici i životu, a sve kako bi nas uputila na prave vrijednosti kojim treba da stremimo.
Koje instrumente sviraš?
Profesionalno sviram klavir i flautu, to sam učila u školi, a samostalno sam naučila da sviram i gitaru (akustičnu i električnu), ukulele, bubnjeve (džembe, afrički bubanj) i kalimbu.
Ko je otkrio tvoj talenat?
Kada su brata upisali u muzičku školu, direktorica je rekla da bi trebalo upisati i mene i sestru. Tako su me sa pet godina odveli da sviram flautu, i od tada počinje moja ljubav prema muzici.
Koji instrument ti je najdraži?
Ne bih mogla da kažem koji mi je najdraži, jer mi je svaki drag na svoj način. Klavir sviram kada želim da se ,,prebacim,, u drugi svijet ili sam tužna, gitaru i ukulele – kada sam u dobrom raspoloženju, bubnjeve – kada sam nervozna. Ali ako bih morala da biram, onda definitivno klavir.
Na koliko takmičenja si nastupala i koje je najvažnije?
Imala sam oko 25-30 takmičenja, ali najvažnije mi je Međunarodno takmičenje u Budimpešti, na kojem sam nastupala kao trio (sa sestrom i bratom), koji se zvao „Gorski vijenac“ i zauzeli smo drugo mjesto.
Šta je najbolje što ti je muzika donijela?
Najbolje što mi je muzika donijela su strpljenje, sposobnost osjećanja i izražavanja emocija kroz muziku, koncentraciju, takmičarski duh, marljivost.
Da li je bilo teško uspjeti i dobro se pokazati, obzirom da si često mijenjala mjesto stanovanja?
Da, bilo je teško prvih mjesec dana dok se ne upoznaš, bilo je psihički teško podnijeti svako mijenjanje škole, grada, jer sam morala da ostavljam društvo i da tražim novo, ali vremenom se čovjek navikne.
Zašto ovdje nijesi nastavila da se baviš muzikom?
Nisam nastavila da se bavim muzikom profesionalno, jer sam odlučila da više volim da sviram za sebe, porodicu i prijatelje nego za takmičenja.
Šta te veže za Rusiju?
Za Rusiju me vežu društvo, uspomene, postignuća…
Zbog čega si odlučila da se vratiš u Crnu Goru?
Odlučila sam da se vratim kako bih studirala ovdje, bila bliže svojoj široj porodici, koja mi je tokom svih ovih godina nedostajala i uživala malo u sporijem tempu života, kakvog nije bilo u Rusiji.
Čime se trenutno baviš, imaš li neki hobi?
Trenutno studiram, prva sam godina. Hobi mi je pored sviranje muzičkih instrumenta, pjevanje, pisanje muzike…
Ko je tvoj životni uzor?
Moj životni uzor je moja majka, jer joj se divim kako sve u životu uspijeva da postigne. Nije joj nikad teško da uradi bilo šta i uvijek pomaže svima, od srca. I pravi najbolju hranu na svijetu.
Tvoja poruka za mlade?
Vrijeme je za rizik. Naše godine su, treba da rizikujemo. Kad ćemo ako nećemo sad. Tako da, ako hoćete nešto da uradite radite dok ste na vrijeme, ove “male godine” nam sve dozvoljavaju!
