Umjetnost je nešto što moramo prepoznavati i njegovati, ako ne zbog umjetnika onda zbog umjetnosti same – zbog njene prirode, katarktičnog dejstva koji posjeduje, zbog onog što leži u njenoj osnovi i čini svijet boljim nego što jeste. Na umjetnike se kroz različite istorijske i društvene koncepte gledalo na drugačiji način, ali je njihov uticaj bio nezamjenjiv – bunt protiv sistema, otkrivanje egzistencijalnih oblika čovjekovog života, vješto slikanje društvenih mana, kao i ironijski odnos prema istima – sve su to odlike umjetnikovog crteža koji, iako često ne može mijenjati stvari, može ukazati na potrebu eventualnih promjena. Kroz umjetnost otkrivamo i prepoznajemo sebe, suočavamo se sa svijetlim i tamnim sjenkama vlastitom uma, ali svjesni da svako poniranje u dubinu onoga što jesmo, osvješćuje jedan novi dio koji nijesmo ni znali da posjedujemo.
O umjetnosti i procesu stvaralaštva, motivima koji je inspirišu, tehnici koju koristi i mnogo čemu drugom pričala nam je mlada grafičarka Aleksandra Božović, dvadesetpetogodišnja Nikšićanka, studentkinja master studija Akademije likovnih umjetnosti koja svojim radovima iznova otkriva čovjeka i njegovu suštinu. Pročitaćete nešto i o njenim uzorima, ali i o ljubavi prema književnosti i filozofiji koji su neodvojivi od njene vizije umjetnosti.
Kada se javila ljubav prema umjetnosti i ko je prvi prepoznao tvoj talenat?
Mislim da se ljubavi prema stvaranju ne rađaju nakon nas, nego sa nama. Svako dijete je umjetnik. Takav je bio slučaj i sa mnom. Voljela sam da crtam od kada sam naučila da držim olovku. Ne mogu se tačno sjetiti ko je i kada primijetio da gajim posebnu naklonost prema tome, ali se sjećam da me je stric Deka vodio maltene svaki dan kod rođaka slikara kod koga sam provela dobro parče djetinjstva i uz koga sam uradila svoju prvu sliku. Ljubav prema raznim vidovima umjetnosti koju sam ponijela iz djetinjstva u svoj dalji život je rezultat toga što sam kao dijete bila „osluškivana“ od strane moje porodice koja je njegovala to. Na tome ću im biti zahvalna do kraja života.
Možeš li se sjetiti svojih prvih dječjih crteža i šta te tada najviše inspirisalo da crtaš?
Ne sjećam ih se baš dobro i nijesam ih ni čuvala. Sjećam se da sam tada voljela da crtam babe, stripove, nekad bih precrtavala ikone. Motiv mi nije bio bitan koliko to da jednostavno crtam, pa šta stignem.
Studentkinja si master studija Likovne akademije u Trebinju. Šta je to što ti je pružilo studiranje u drugom gradu i kakva je atmosfera na Akademiji?
Trebinje se ne razlikuje puno mentalitetom od Nikšića, ali se u njemu jače osjeća duh prošlih vremena, možda zbog starog grada i arhitekture nastale miješanjem raznih kultura. To me je ispunjavalo na određeni način. A Akademija je priča za sebe. Fantastično mjesto, u to vrijeme puno kreativnih i vrijednih ljudi. Profesori su imali prijateljski odnos prema studentima i nerijetko pričali sa nama ne samo o umjetnosti, već i o životu. Nijesam mogla da se osjećam loše kada bih došla tamo. To mjesto me je obogatilo i zainteresovalo za stvari koje mi ranije nijesu bile naročito bliske. Radilo se dosta, družilo se dosta i naučilo se dosta.
Koju tehniku dominantno koristiš i zašto si se odlučila za istu?
Najviše se bavim crtežom i grafikom. Crtež me je pratio oduvijek, a grafiku sam zavoljela kada sam bila na Akademiji, jer sam se najviše i nervirala i radovala zbog nje. U crtežu se koristim raznim materijalima, kolažom, a u grafici prednost ima duboka štampa, s tim da nju kombinujem sa elementima visoke štampe. Volim tehnike koje mi omogućavaju da koristim svoj crtački nerv što više.
Koji motivi su najzastupljeniji na tvojim crtežima i koliko kroz njih možeš izraziti sebe i svoju individualnost?
Čovjek je motiv koji za mene predstavlja nepresušan izvor. Bez obzira na motiv, likovni jezik stvaraoca će biti uvijek unikatan, jer je svojstven samo sebi. Može podsjećati na druge, ali nikad neće biti ti drugi. Bez obzira čime se umjetnik bavio, iskra njegovog duha će uvijek biti vidna u njegovim radovima, te ta individualnost je prisutna uvijek, čak iako se ne razmišlja o njoj. Moji radovi nijesu toliko lični. Proces stvaranja je ličan, rezultat ne toliko.
Pored umjetnosti, dosta čitaš, a naročitu ljubav gajiš prema filozofiji. Kako ti ona pomaže u domenu umjetnosti i likovmog stvaralaštva?
Književnost uopšte je bitan aspekt mog života. Smatram da svako ko se bavi kreativnim radom treba da čita, i da ne bježi od „teških“ knjiga. Filozofija mi je naročito bitna, jer me konstantno tjera da posmatram život i sebe i druge iz različitih uglova, sa različitim razmišljanjima, različitim osjećanjem. Izaziva moje stavove, a u tome je sva njena ljepota. U različitim fazama života čitam i različita filozofska djela. U mom diplomskom radu se mogao lako namirisati egzistencijalizam – posledica zavodljivosti njegovih opasnih ideja.
Kakav je odnos drugih prema tvojim crtežima? Koje kritike najčešće dobijaš?
Kolege ih vole, rekla bih. A ostali ih smatraju previše mračnim. Za mene to nijesu, ali ja nijesam toliko bitna kada je riječ o vezi između posmatrača i mog rada.
Da li imaš nekog uzora i čija umjetnička djela te inspirišu i zbog čega?
Period moderne je za mene naročito zanimljiv. U mojim radovima se vidi prisustvo Šileovog šmeka, pomalo se osjećao i Kitaj, ali to sad polako nestaje, jer se približavam nekim uprošćenim, tvrdim formama, koje su karakteristične za primitivnu umjetnost. Ne vjerujem u onu inspiraciju kakvom se ona smatra – spuštanjem muze na rame, i ja sad kao mahnito radim jer sam doživjela prosvjetljenje. Ali vjerujem u rad i u građenje vizuelne biblioteke. Sve može biti korisnno – paterni na tkaninama iz Meksika recimo, prizor bijelih stabala breza u odnosu na hladni sumrak, kombinacija boja na nečijoj slici, kompozicija na nečijoj fotografiji, ružičasti smog iznad nikšićkih zgrada, oguljen zid, dokon čovjek na klupi. Bitno je da oči budu otvorene, a mozak svjestan ljepota detalja oko nas.
Koliko umjetnost reflektuje bunt čovjeka i njegovu reakciju na različita društvena zbivanja Da li je u tvojim crtežima prisutan taj ironijski odnos prema stvarnosti i njenim vidovima?
Umjetnost je uvijek bila najljepše oružje bunta. To se osjeća u svim njenim sferama – muzici, književnosti, filmu, pa i u likovnoj. Moji radovi često izražavaju različite vrste bunta – bunt usmjeren prema nekim negativnim unutrašnjim čovjekovim sadržajima, društvenim zbivanjima i sl.
Da li si do sada imala neku izložbu ili planiraš u budućnosti?
Učestvovala sam do sada na grupnim izložbama i kolonijama, a početkom marta bi trebala da se desi još jedna na Filozofskom fakultetu, koju pravim sa kolegom Stefanom Ševaljevićem, u okviru projekta „Start and Art“, osmišljenog od strane profesorice Ane Miljkovac i koleginice Vladane Mirković.
Koliko je teško danas biti umjetnik i kakva je njegova pozicija u društvu?
Pozicija umjetnika je uvijek komplikovana, naročito kada je riječ o našem podneblju. Uvijek moramo da budemo spremni na to da se borimo za našu slobodu. Umjetnici su bitni jer oni predstavljaju kulturni život jedne države, a na kom nivou je kultura – na tom nivou je i država. Mislim da bi to trebalo da se osvijesti, a ne da se na nju gleda kao na „događaj“, ako znate na šta mislim. Bez umjetnosti ne bi bilo ni nas, a kolika je njena bitnost za čovjeka, potvrđuju pećinski crteži. Umjetnici su najčešće ti koji imaju izoštreno kritičko mišljenje i kao što reče neko da slušamo umjetnike, a ne političare – ne bi se znao gdje nam je kraj.
Da li i na koji način te je umjetnost promijenila?
Pokazala mi je šta svrha zaista znači, da postoji nešto plemenitije od klasičnog života u sistemu. Istraživanje kroz sebe samog, i ne samo da me je naučila, nego me i dalje uči. Čini mi se da me čini boljom osobom.
Kakav je tvoj odnos prema modernijoj, odnosno konceptualnoj umjetnosti, eksperimentisanju i netipičnim postupcima koji se primjenjuju?
Svaki pravac u umjetnosti ima svoju vrijednost. Ne opravdavam one radove za koje moram pročitati koncept da bih shvatila. Želim da mi bude jasna misao iza rada samim tim što gledam u njega. Ako rad ne može sam da iskomunicira svoj smisao, onda za mene to nije uspješan rad. Konceptualna umjetnost ima dosta snažnih radova, ali ima i dosta onih umjetnika koji je zloupotrebljavaju zbog svoje nemoći. Sve što je novo nije uvijek dobro, a eksperimentisanje u novim medijumima je uvijek dobrodošlo dok god to djelu ne oduzima dušu.
Tvoja poruka mladim ljudima i umjetnicima?
Spadam u obje kategorije, pa ono što poručujem njima poručujem i sebi – budite pošteni prema sebi, drugim ljudima i svom radu, nemojte da dangubite i ne dopustite da vaša energija mladosti bude potrošena uludo i samodiscplinujte se ako nijeste do sada. S vremena na vrijeme se vratite prirodi i prošetajte bosi po livadi. I ČITAJTE
.
