Crveno slovo: Šta je crkveno pravilo, a šta praznovjerje
Sa dolaskom svakog velikog praznika, crkvenog kalendara i onih prepoznatljivih crvenih slova, u nikšićkim domovima se pali ista, generacijska dilema. Dok stariji članovi porodice panično upozoravaju da se na te dane “ne smije ni igla u ruke uzeti”, mlađe generacije se s pravom pitaju da li je u dvadeset prvom vijeku stvarno grijeh uključiti veš-mašinu, usisati sobu… Da li je “crveno slovo” postalo sinonim za prinudni odmor i sujeverje, ili ono u sebi nosi dublji, suštinski smisao koji smo usput zaboravili?
Kako bismo razbili balkanske mitove i otkrili šta je stvarna istina, a šta praznovjerje, razgovarali smo sa sveštenstvom Sabornog hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, koji nam do detalja objašnjavaju šta hrišćanska tradicija zaista nalaže, a šta su iskrivljeni narodni običaji.
U našem narodu se oko crvenog slova razvio čitav niz nepisanih, rigoroznih pravila koja često graniče sa apsurdnim. Vjerovanje da će nas “udariti grom” ili zadesiti nesreća ako na praznik operemo kosu, pometemo kuću ili uradimo bilo kakav fizički rad, duboko je ukorijenjeno u crnogorskom mentalitetu. Međutim, sveštenstvo jasno ističe da Bog nije policajac koji jedva čeka da nas kazni zbog uključene mašine za veš, već da je suština praznika potpuno drugačija.
Iz crkve nam objašnjavaju da crveno slovo u kalendaru ne označava dan kada je rad strogo “zabranjen” pod prijetnjom kazne, već dan koji je posvećen Bogu i velikim svetiteljima. Smisao tog dana nije pasivno ležanje, gledanje televizije ili ljenčarenje, već svjesno odvajanje vremena za duhovni život. Crkva nas uči da taj dan započnemo liturgijom, pričešćem, molitvom i vremenom koje ćemo kvalitetno posvetiti svojoj porodici i bližnjima.
Prema riječima iz nikšićkog hrama, najgora stvar koju čovjek može uraditi na crveno slovo jeste da ne radi ništa, a da taj dan provede u ogovaranju, svađama, ljutnji ili porocima. Fizički rad sam po sebi nikada nije grijeh, ali postaje problem ako nam materijalna zarada i svakodnevni poslovi postanu važniji od duhovnog mira i poštovanja svetitelja na njegov dan.
Život u modernom društvu diktira tempo koji ne mari za kalendare. Ljekari, policajci, pekari, radnici u fabrikama i privatnim sektorima nemaju luksuz da biraju slobodne dane na velike praznike. Postavlja se pitanje — da li su svi ti ljudi u grijehu zato što moraju da odrade svoju smjenu na crveno slovo?
Sveštenstvo šalje umirujuću i vrlo razumnu poruku: pošten rad radi prehranjivanja porodice i vršenja dužnosti nikada se ne može smatrati grijehom. Ako vas posao ili nepredviđene životne okolnosti primoraju da radite na praznik, važno je da u srcu zadržite molitvu i poštovanje prema tom danu, a da duhovne obaveze ispunite čim vam se za to ukaže prva prilika. Bog vidi namjeru i potrebu čovjeka, a ne samo spoljašnju formu.
Ipak, crkva pravi jasnu razliku između poslova koji su hitni i neophodni i onih koje svjesno radimo iz pohlepe ili čiste dosade. Ako cijele sedmice odlažete čišćenje kuće ili teške fizičke poslove na imanju, pa odlučite da ih radite baš na dan velikog svetitelja, onda to pokazuje odsustvo poštovanja i duhovne discipline. S druge strane, uraditi sitne, svakodnevne kućne poslove koji održavaju red i higijenu doma, posebno kada su u pitanju djeca, potpuno je prirodno i opravdano.
Suština crvenog slova nije u strahu od kazne, već u ljubavi prema Bogu i ljudima. Umjesto da dane praznika provodimo u besmislenim raspravama o tome šta se smije, a šta ne smije oprati ili uključiti, trebali bismo se fokusirati na ono što je zaista važno. Posjetiti bolesnog prijatelja, pomoći komšiji u nevolji, pružiti ruku pomirenja onome sa kim ne govorimo i provesti miran dan sa porodicom — to je stvarni i najljepši smisao svakog crkvenog praznika.
Nikšićko sveštenstvo nas podsjeća da nas sujeverje udaljava od suštine vjere. Kada sljedeći put otvorite kalendar i ugledate crveno slovo, neka vam prva misao ne bude strah od rada, već prilika da malo usporite, pogledate oko sebe i učinite neko dobro djelo. Jer, na kraju dana, hrišćanstvo se ne mjeri po tome koliko smo stvari ostavili neurađenim, već po tome koliko smo ljubavi i mira uspjeli da podijelimo sa drugima.
