Bez zadrške: Nikad ne znaš šta život nosi
Protekla tri dana provela sam u Čanju na Sportskom kampu koji je organizovalo Udruženje za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju Nikšić. Na kampu su učestvovale osobe sa invaliditetom, njihovi roditelji, predstavnici partnerskih organizacija i volonteri. Među učesnicima bili su i predstavnici moje NVO.
Za mene to nije bilo neko novo iskustvo. Uz osobe sa invaliditetom sam praktično cijeli život. Moja sestra je osoba sa invaliditetom i još od svoje druge godine odrastam uz izazove, prepreke, ali i ljude koje mnogi vide drugačije nego što zaista jesu. Kasnije sam, sa 12 godina, prvo volontersko iskustvo stekla upravo u Udruženju za pomoć licima ometenim u psihofizičkom razvoju Nikšić. Zato na ovakve događaje ne idem kao gost ili posmatrač. Među tim ljudima sam odrasla.
Možda je zato ovaj kamp za mene imao posebnu težinu. Možda zato što sam na njega došla svega nekoliko sedmica nakon operacija, još uvijek u fazi oporavka i daleko od toga da funkcionišem punim kapacitetom. A možda zato što me život s vremena na vrijeme podsjeti na nešto što svi znamo, ali često zaboravimo – nikad ne znaš šta život nosi.
Jedne večeri moja imenjakinja Milica recitovala je svoju autorsku pjesmu o životu osoba sa invaliditetom. Poznajem je od moje dvanaeste a njene četrnaeste godine. Slušala sam je i zaplakala. Ne zbog sažaljenja. Ne zbog invaliditeta. Nego zbog iskrenosti. Zbog života koji je stao u nekoliko stihova i zbog snage da se o njemu govori bez glume, bez uljepšavanja i bez skrivanja stvarnosti.
Već naredne večeri slavili smo njen rođendan. Kupili smo joj tortu i odlučili da je iznenadimo. Kada su se upalile svjećice i kada smo zapjevali rođendansku pjesmu, zamalo je i ona zaplakala. U tom trenutku sam pomislila koliko se često radujemo pogrešnim stvarima, a koliko rijetko zastanemo da uživamo u onim zaista važnim.
Tokom ta tri dana bila sam DJ na večernjim žurkama, igrala crnogorsko kolo, učestvovala u sportskim igrama, navijala i družila se sa učesnicima. Iskreno, poslije tri operacije vjerovatno je trebalo da mirujem mnogo više nego što jesam. Ali nijesam požalila ni minut.
Moj mali doprinos bila je i animatorka koja je pravila životinje od balona, plesala sa učesnicima i unosila dodatnu energiju u cijelu priču. Gledajući njihova lica dok se raduju balonu, pjesmi, torti ili pobjedi u nekoj sportskoj disciplini, čovjek ne može da ostane ravnodušan.
Možda je najveći problem što osobe sa invaliditetom još uvijek previše često posmatramo kroz ono što ne mogu, umjesto kroz ono što jesu. A oni su, prije svega, ljudi. Ljudi koji vole muziku, druženje, sport, putovanja, rođendane, šale i zagrljaje. Ljudi koji imaju svoje želje, planove, talente i probleme, baš kao i svi drugi.
Posljednjih sedmica, tokom oporavka, i sama sam shvatila koliko stvari uzimamo zdravo za gotovo. Kada ne možeš da se krećeš kao ranije, kada ti za neke jednostavne stvari treba više vremena, više snage ili nečija pomoć, počneš drugačije da gledaš na svakodnevicu. Ne zato što se možeš uporediti sa nekim drugim. Ne možeš. Nego zato što shvatiš koliko je tanka granica između onoga što danas podrazumijevamo i onoga što sjutra možda nećemo imati.
Zato nikada nijesam voljela kada neko osobe sa invaliditetom posmatra sa sažaljenjem. Još manje kada ih posmatra sa nelagodom ili kao da su drugačiji od svih nas. Možda baš zato što sam uz njih odrasla. Možda zato što je moja sestra osoba sa invaliditetom. Za mene oni nikada nijesu bili „oni“. Uvijek su bili dio mog života, moje svakodnevice, mojih prijateljstava i mog odrastanja.
Jer nikad ne znaš šta život nosi.
Danas si potpuno zdrav. Sjutra možda nijesi.
Danas možeš sve sam. Sjutra će ti možda trebati pomoć.
Danas nekome pružaš podršku. Sjutra će možda neko pružati podršku tebi.
Zato je mnogo važnije da budemo ljudi jedni prema drugima nego da tražimo razlike među nama.
Jer na kraju, mnogo smo sličniji nego što mislimo.
