Opet nagrada za Sonju Milatović

Na tradicionalnom konkursu za najljepšu pjesmu o vinu u okviru XXIII Festivalu vina i ukljeve na virpazaru, naša sugrađanka Sonja Milatović je osvojila drugu nagradu za pjesmu “Da ljubimo vinograde”
“Da je izašao konkurs, obavijestili su me iz književnog kluba “Poenta Poetika”, čiji sam član. S obzirom na to da mi tema konkursa i nije baš bliska, jer nijesam ljubitelj ni vina ni bilo kog drugog alkoholnog pića, željela sam da se uhvatim u koštac sa novim izazovom. Odlučila sam da da napišem pjesmu o vinu, koja neće zaličiti na pjesme koje su ranije stizale na konkurs, jer sam bila gotovo sigurna da se u centru poezije ljubitelja vina uvijek nađe motiv tog Božijeg napitka, motiv berbe i slično. Ja sam, ipak, željela da motiv na kojem ću graditi pjesmu bude moj pečat-ljubav. Tako sam počela da ispisujem stihove, kroz stihove otkrila neobjašnjivu ljubav prema vinogradima, koju je gajio moj djed, i sve to ispratila muzikom koju svira moje srce. Pjesma je prožeta nostalgičnim tonom, obojena bojama života, a što je najvažnije od svega stihovi su, ipak, zamirisali na vino. Istina da djed u pjesmi na svojim leđima nosi tradiciju i ja teret jedne neobične ljubavne priče, spoznaja da su vinogradi mjesto sudara mog djetinjstva i djedove starosti, čuvari mojih dječijih radoznalosti i njegovog životnog iskustva, ispisana želja da baš oni budu mjesto spajanja svjetova o kojem vam kroz druge pjesme pišem, vinograde, berbe i vino učinila je, bar na tren, prisutnim u mojoj poeziji“, kaže Sonja za portal Mladi Nikšića.
Nagradu nije očekivala, jer joj je tema kao tema i nije dio njenog svijeta.
„Ali sam joj se beskrajno obradovala, jer mi je donijela potvrdu da i ono što mi je daleko kroz poeziju mogu učiniti bliskim. Nagrade sam još kao klinka prestala da brojim“, kazala je kroz osmijeh mlada pjesnikinja.
Dodjela nagrada biće organizovana u subotu u Virpazaru, kad i počinje tradicionalni Festival vina i ukljeve.
U nastavku teksta možete pročitati drugoplasiranu pjesmu:

Da ljubimo vinograde

Čuj,
stojim tu na obali Skadarskog jezera
posmatrajući kako umire još jedan jesenji dan,
spoznajem kako mi svaki damar prožima osjećaj nedostajanja neobičnog tebe
u svemu običnom što proživljavam
od kada si otišao.
Čuj,
noćas, kad te opet čekam,
nadajući se da su ove tihe patnje
cijena za neka nova svanuća,
osjećam da mi duša miriše na vinograde.
Znam, pitaćeš se zašto baš vinograde..
I ne, ne mršti se odmah jer me opet ne razumiješ..
Pusti da ti pričam.
Čuj,
Još uvijek osjećam miris djetinjstva
dok gledam kako vjetar miluje đedova polja grožđa.
Još uvijek pamtim trenutke
kad sam bosonoga trčala,
rasipajući snove koje sam krila u kosi,
dodirujući rukama,
umivenim čistom dječijom radoznalošću,
svaki čokot.
Divila sam se onim starim,
ne znajući kako uspijevaju da prkose oštrim zimama.
Pomilovala bih one mlade,
želeći da ih pripremim za neizvjesni rat
s burama koji ih tek čeka.
Čuj,
još uvijek pamtim đedovo lice
na kojem je svaka bora otkrivala umor
od uzaludnih nada, prokockanih šansi, neodsanjanih snova,
al’ ne zaboravljam ni djedove ruke koje,
onako umorne od svega,
nikad se nijesu umorile od života
između redova vinove loze.
Govorio je moj stari
da se nigdje ne diše tako kao među tim zelenilom,
da se nigdje ne sanja tako kao u beskrajno dugim berbama,
da se nigdje ne voli tako
kao u vinogradu dok ti u glavi odzvanja melodija Šobićevog Dzempera za vinograd.
Govorio je,
da ne postoji knjiga koja krije toliko poezije
kao dugo čuvana boca vina u starom kredencu u uglu dnevne sobe.
Govorio
i da nigdje za života nije vidio toliko življenja i umiranja
kakva je osjećao mirišući proizvod
te neke berbe iz dvije hiljade i neke.
Govorio
i da nikad nije stvarnost mirisala ljepše
nego u noći
dok je naslonjen na šank
pio crno vino proslavljajući rođenje crnooke mene.
Govorio je da je u vinu lako pronaći nečije oči,
da je u zvuku dok crna tečnost klizi niz čašu
lako prepoznati nečiji glas,
ako znaš kako.
Govorio je mnogo toga..
A sve sam shvatila tek kad sam doživjela trenutak
u kom je sve što od života tražim
je da mi dođeš
da ti uz čašu crnog izrecitujem najljepše ljubavne stihove koje svijet pamti,
da ispijajući čašu tog čudnovatog napitka na terasi u sumrak
podijelimo ljubav, snove i život.
Dođi mi
da zajedno ljubimo vinograde.
Dođi da zajedno beremo grožđe
za mir duše moga đeda
i za neki novi život koji će se roditi
iz istog ritma u kojem plešu naša dva srca.
Dođi
da mi ostaneš
da se još jednom zajedno zaljubimo u zalazak sunca
ovdje na obali jezera.
Dođi.