Blagota Baćo Mitrić: Jedno sjećanje

Jedno sjećanje. Sjećam se prve sjednice Nastavno-naučnog vijeća Pravnog fakulteta, 1. oktobra 1974.g.,prvog mog radnog dana, kao asistenta. Sjednicom predsjedava dekan, i van granica Crne Gore glasovit i uvažen kao naučnik. Na početku, poželivši mi uspjeh u nauci, izažava nadu da će moja buduća univerzitetska karijera biti uspješna. Mirno kaže kako se nada da ću i ja jednom sjesti na dekansku stolicu…A ja, ni sasvim svoj, ni sam sa sobom nataman… I tačno poslije 15 godina kasnije, 1989.g., sjedam na onu dekansku stolicu i predsjedavam sjednicama Nastavno-naučnog vijeća. Međutim, mogu li ja, kao dekan, zaustaviti svoju planinu u svom srcu? Mogu li slušati istovremeno kako kroz mene suču i huje planinski vjetrovi i planinske mećave? Mogu li ih zaustaviti? Mogu li pobjeći suludim kafanskim noćima i cijelom tom hazardu života mog? Je li to bila moja prava priroda? Kafanska, a ne dekanska stolica? Sto od zelene čoje, a ne katedra? Bio sam između. Bio sam zavučen u one uske procijepe između sopstvenog zla i sopstvenog dobra, između dnevnog i noćnog života, između smijeha i suza, između običnog i metafizičkog, između planinske magle i odsjaja leda na vrhu moje Pivske planine. Ni na jedno pitanje nikad nijesam našao odgovor, samo znam, da sam na mojoj poslednjoj sjednici 1. oktobra 2o1o.g., kada sam odlazio u p.m., hoću reći u penziju, mislio sam da sam otišao poražen od onih sa kojima sam jeo hleb punih 36 godina… Sve do ovih j dana kada mi je najstarji unuk, rođen 1,oktobrq 1999.g., rekao, kad je dobio index i posato brucoš, da me on drži za vječitog pobjednika….