Gazivoda: U slučaju nasilja, djetetu treba ukazati povjerenje

Istraživanja pokazuju da dijete koje je žrtva nasilja često iz straha ili stida, ne prijavljuje zlostavljanje, pa ono za druge može dugo ostati skriveno, poručuje za naš portal psihološkinja Mina Gazivoda.

Zbog toga, prema njenim riječima, vjera u pomoć mora biti snažnija od neprijatnih osjećanja.
“Odnos povjerenja najsnažnije se gradi u kući, a podstiče ga bezbjedna i odgovorna sredina. Dijete koje raste u porodici u kojoj su bliskost, podrška i razumijevanje osnove odrastanja, izgradiće snažniji odnos povjerenja u druge. Takvo dijete će se prije povjeriti nekome i na taj način spriječiti produženo trajanje nasilja. Psihološke posledice će takođe biti mnogo manje jer će zaštita i briga pravovremeno stići”, kazala je ona.
Gazovda je dodala da je instiktivna reakcija roditelja čije je dijete u nevolji da ga zaštiti.
“U situaciji kada dijete prijavi nasilje, znači da je do povrede već došlo, i da roditelj nije bio u mogućnosti da to spriječi. Roditelji tada doživljavaju pomiješana osjećanja. Mogu razviti snažno osjećanje ljutnje zbog toga što je do takve situacije uopšte došlo, ali i krivice zbog intimnog doživljaja odgovornosti da su u svakom trenutku dužni svom djetetu da obezbjede zaštitu. Kod roditelja se takođe može javiti strah od svih budućih situacija nad kojima neće moći da imaju potpunu kontrolu. Sve ovo negativno utiče na njihovo rasuđivanje i reagovanje zbog čega mogu učiniti nešto čime će nesvjesno produbiti neprijantu situaciju, npr tako što će i sami postati verbalno ili ponašajno nasilni prema ostalim akterima priče. Ovakva reakcija dodatno traumatizuje dijete”, kazala je psihološkinja.
Na taj način se, kako kaže, ukupna tenzija podiže na veći nivo i nad situacijom se gubi racionalna kontrola.
“Dijete se može bojati i za bezbjednost svog roditelja ukoliko on počne suviše burno ili nekontrolisano da se ponaša. Najzad, dijete može na sebe prebaciti krivicu zbog toga što je “izazvalo toliku pometnju” i što se, osim njega, sada i ostali osjećaju loše ili reaguju burno. Kada se nasilje desi, mnogo je važnije da roditelj pokaže razumijevanje prema patnji svog djeteta i uloži energiju u to da se ona prevaziđe, nego da pokaže bijes prema onome ko je nasilje počinio i preduzme sve da “istjera pravdu”. Naravno, to nije zanemarljiv niti nevažan aspekt problema, i roditelj treba i njime da se pozabavi upravo kako bi dijete izgradilo povjerenje u ukupan društveni sistem zaštite, ali on ne smije biti primaran u odnosu na suzbijanje djetetove traumatizacije”, kazala je Gazivoda.
Kada dijete prijavi nasilje potrebno je, prema njenim riječima, dati mu vrijeme da o tome govori na način na koji želi.
“Možda isprva neće željeti, moći ili htjeti da ispriča sve. To je uredu. Ne treba dijete primoravati na više od onoga što je u tom trenutku spremno da ponudi. Treba pomoći djetetu da izrazi svoja osjećanja, da ih prihvati i da ih se ne stidi. Osoba kojoj se dijete povjerilo (roditelj, nastavnik, ljekar…) može i sama ispričati situaciju u kojoj je se osjećao slično, kako bi dijete razumjelo da ima pravo da se osjeća zbunjeno i da je svaka rekacija na “nenormalnu” okolnost normalna”, kazala je ona.
Gazivoda je kazala da, u preduzimanju daljih aktivnosti, treba uvažiti potrebe i želje samog djeteta. Tako, ukoliko je dijete starije, poželjno je obavještavati ga o daljim koracima, konsultovati o tome kako se ono po tom pitanju osjeća, sa kime želi/ne želi da razgovara, da li dok o tome govori nekom trećem licu želi da bude samo ili da uz njega bude roditelj i slično. Djeca mogu imati različit stav od stava roditelja. Ukoliko dječiji stav nije u bilo kom smislu kontraproduktivan, treba ga ispoštovati.
“Neka djeca nakon što se povjere o trpnji nasilja, prestaju dalje o tome da govore. Ovo naročito može biti specifično za djecu mlađeg uzrasta kojima nedostaju riječi kojima bi objasnila situaciju i čiji su mehanizmi prevladavanja više posredni. To najčešće bude kroz igru ili crtež, koje onda treba iskoristiti kao sredstvo komunikacije, informisanja i načina da se djetetu priđe. Nije dobro braniti mu da kroz igru odigrava scenu nasilja, ili ispolji bijes prema nasilniku, da kroz crtež oslobodi svoja osjećanja jer to je njegov način da se izbori sa situacijom. Roditelj može suptilno pokušati da postane dio igre, tako što će se nenametljivo uvući u priču kao novi akter, po mogućnosti onaj koji će u igri zaštititi dijete ili na neki način umanjiti stepen straha, ljutnje ili stida”, savjetuje Gazivoda.
Kako je kazala, svaka promjena u djetetovom ponašanju je signal na koji treba dodatno obrati pažnju ili mu pružiti stručnu pomoć i njegu.
“Promjene mogu biti brojne, različitog intenziteta i trajanja: povlačenje, ćutljivost, samopovređivanje, promjena težine, problemi sa spavanjem, depresivnost ali i povećanja razdražljivost, napadi bijesa, agresija prema sebi ili drugima…Bez obzira na oblik i učestalost reakcija koje se javljaju, nakon iksustva nasilja uvijek je poželjno konsultovati stručnjaka koji može pomoći i djetetu i njegovoj porodici da se izbore sa traumatičnim iskustvom”, kazala je psihološkinja.