Internet briše očekivane kočnice za nasilje

Posljedice nasilja preko interneta mogu biti jako ozbiljne. Najprije zato što je žrtva izložena znatno većem broju “posmatrača”, od onoga koji se slučajno zatekne u dvorištu škole ili u razredu dok se nasilje dešava. Takođe, kod nasilja na internetu pisana riječ ostaje dokumentovana i žrtva joj se može uvijek iznova vraćati, dok se u dirketnom, verbalnom obliku nasilja sam sadržaj uvrede češće zaboravlja čak i onda kada osjećanje povrijeđenosti, stida ili tuge nastave da postoje, objašnjava je za naš portal psihološkinja i psihoterapeutkinja na edukaciji Mina Gazivoda.

“Bez fizičkog kontakta, mladi ljudi teže uviđaju i razumiju posledice koju njihove riječi i postupci mogu nanijeti drugoj osobi. Nasilje na internetu često podrazumijeva da je identitet nasilnika skriven ili zamaskiran zbog čega dijete razvoja doživljaj manjeg stepena odgovornosti za svoje ponašanje i vjeruje u manji stepen načinjene štete”, kazala je ona.
Ona je objasnila da sa jedne strane ovo se pravda time da stvarna reakcija žrtve nekada izostaje u trenutku dok se nasilje dešava, pa nasilnik nema direktnu i automatsku potvrdu o posledicama, niti ima uvid u stepen patnje koji se nanosi drugome. Sa druge strane, nasilnik vjeruje da mu anonimnost obezbjeđuje potpunu sigurnost a socijalne norme koje važe u stvarnom svijetu gube na značaju tamo gdje se ljudi zapravo ne srijeću i ne vide tokom komunikacije.
Nasilje putem interneta ne mora uvijek biti direktno, tvrdi Gazivoda. Ono se nekada dešava preko posrednika koji ne mora biti svjestan da doprinosi nasilju. Posrednika u nasilju postaje ona osoba koja svjedno ili nesvjesno odaje lične podatke ili druge informacije od značaja za žrtvu, koje mogu biti zlouptrijebljene.
Istraživanja govore da među mladima ipak dominira direktni vid intenet nasilja, da su djevojčice češće žrtve ali i (internet) nasilinice kao i da (internet) nasilnik često ostaje anoniman.
“Zato kažemo da internet briše očekivane, društveno-moralne kočnice. Dopušta djeci da govore i čine stvari za koje možda ne bi imala hrabrosti da čine u direktnoj relaciji sa drugima, bilo iz straha od posledica, bilo zbog osjećaja nelagodnosti”, ističe psihološkinja.
Ipak, najpogubnija činjenica je što se od nasilja na intenetu ne može pobjeći u sigurnost svog doma. Ono nije ni vremenski ni prostorno ograničeno. Ono se može desiti i u okruženju koje se nekada smatralo bezbjednim i u kojem se upravo tražila i nalazila utjeha. Pojam kojim se objašnjava namjerno nanešenje štete drugome, upotrebom online tehnologije i komunikacija, je nasilje putem interneta. Vršnjačko nasilje u tom smislu, uključuje brojna ponašanja sa namjerom povređivanja druge osobe: podsticanje mržnje, napade na privatnost, uznemiravanje, izopštavanje, uhođenje, vrijeđanje.
“Važno je kod djece razvijati i vježbati moralno rasuđivanje u različitim situacijama, učiti ih da odnos dobrog i lošeg ponašanja nije uvijek lako procijeniti, ali da to ne umanjuje posledice pogrešne procjene. Osim izgradnje povjerenja i bliskoti, edukacije mladih o bezbjednom korišćenju interneta, u početku je poželjno uvesti i određeni nadzor i kontrolu nad upotrebom računara. Računar je poželjno postaviti u dnevni boravak, a njegovu upotrebu ograničiti na određeno doba dana i trajanje ne duže od dva sata”, savjetuje Gazivoda.
Pristup internetu je u redu nadgledati dok god se ne pokaže da su djeca spremna suočiti se s opasnostima koje prijete u tom okruženju, najprije tako što će znati da ih prepoznaju, a potom i kako na njih adekvatno da reaguju i zaštite sebe, zaključila je ona.