Orlandić: Širena negativna slika o crnogorskom jeziku

Ko bolje poznaje društveno-istorijsku situaciju u Crnoj Gori u proteklih 100 godina, zna koliko je ovo područje pogodno za manipulaciju, naročito u oblasti humanistike. Skoro smo čuli podatak o tome koliko je nacionalna istorija bila zastupljena u udžbenicima na kojima su se obrazovale generacije i generacije Crnogorki i Crnogoraca, nešto oko 11 odsto.

S jezičkim pitanjima još je gora situacija. Naš je prostor prepun mitova i na mladim je generacijama da ih razotrkriju, kaže za Pobjedu lingvistkinja Sanja Orlandić.

Ona je istraživala metode stigmatizacije crnogorskoga jezika u periodu od 2006. do 2017. godine. Rezultate istraživanja uskoro će predstaviti u monografiji koju će objaviti Fakultet za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. Na toj univerzitetskoj jedinici Orlandić je angažovana od njenog osnivanja.

Za Pobjedu govori o metodama manipulacije koje koriste protivnici montenegrističke prakse u medijima koji ne škrtare ustupajući im prostor za satanizaciju crnogorske jezičke norme.

“Prvo što primijetimo kad otvorimo novine su naslovi, semantičke makrostrukture koje utiču na epizodnu memoriju recipijenata i na osnovu kojih formiramo mišljenje o temi. Ako promatramo naslove o crnogorskome jeziku, primjetna je ratna retorika i kognitivne metafore preko kojih se pojam srpskoga jezika povezivao s pojmom žrtve rata, zatim povezivanje fašističke ideologije s crnogorskim jezikom”, kazala je Orlandić.

Prema njenim riječima, preko naslova nastojalo se pokazati da je srpski jezik jedini razumljiv, istorijski, osnov duhovnosti, ili se naslovima sugerisalo da je usvojeni Pravopis napravljen za grupu istomišljenika, da razjedinjuje.

“Koliko naslov može biti manipulativan i koliko je rađeno na produbljivanju negativne slike o crnogorskome jeziku vidimo recimo iz ovoga: “Traže da se srpski titluje na crnogorski” iz 2011. godine, dok u tom tekstu piše: “Dužni su da titluju ili sinhronizuju na crnogorski kupljene strane programe, osim ako su proizvedeni ili već titlovani na hrvatski, srpski ili bosanski“. Oni koji su 2008. godine izabrani da standardizuju jezik, označeni su kao neuki i zlonamjerni, neznalice, diletanti i sl. S druge strane, oni koji takve kvalifikative iznose, označeni su metonimijski kao najmudrije glave”, ističe Orlandić.

Kako je naglasila, standardizacija crnogorskoga jezika imenovana je najčešće kao kvarenje i arhaizacija srpskog književnog jezika, lingvocid, etnocid i duhovni genocid, crnogorski jezik je budalaština, izmišljen, besmislica, politički i medijski produkt.

“Zastupljena je dihotomija mi/oni koja se dalje preslikava na podjelu nauka/ politika te onaj ko trenutno zauzima veliki prostor u javnome diskursu prisvaja nauku osporavajući drugima pravo na nju. Zatim su prisutne brojne retoričke figure te semantičke i pragmatičke strategije, o kojima će biti više riječi u knjizi koja je u pripremi”, kazala je ona.

Mediji su, ističe Orlandić, odgovorni za opstanak uvriježene teze da upotreba standardizovanih pravila crnogorskoga jezika znači neobrazovanost i da ga treba izbjegavati u zvaničnoj komunikaciji.

“Mediji nijesu ponudili jednak prostor svim stranama što je u krajnjem prouzrokovalo neadekvatnu informisanost građana, neravnopravnost te stigmatizaciju crnogorskoga jezika. U demokratskom društvu, za kakvo se izdajemo ili kakvo pretendujemo da budemo, nikome ne bi trebalo da je uskraćeno pravo da iznese mišljenje. Kad je riječ o standardu crnogorskoga jezika u odnosu na prethodni standard najviše se buke podiglo u vezi s jekavskom jotacijom koja se javlja na cijeloj crnogorskoj teritoriji i čija je upotreba u standardu ostavljena na izbor”, kaže Orlandić.

Riječ je, dakle, o jednome dijelu jedne glasovne promjene, dok u našim narodnim govorima postoje brojne jezičke osobine koje su tamo i ostale.

“Ako čujemo “Kad bidnem iša na posa, naljeću do đeda da mu doturim novine”, razumjećemo da se ne radi o standardnome jeziku, da su neki izrazi karakteristični za ruralno područje, a neki za svakodnevni govor, a ako kažemo “Kad budem išao na posao, naići ću do đeda da mu donesem novine“, oblik đed u jednom i drugom primjeru ne pravi nikakvu distnikciju između poznavanja i korišćenja standardnoga jezika, između obrazovanih i neobrazovanih”, objašnjava ona.

Jasno poručuje-crnogorski jezik nije sveto pismo.
“E upravo je podmetanjem teze da je u crnogorskome jeziku sve pravilo, da je svako pismen, da baba iz nekog sela propisuje standard, da kriminalac dolazi kod nastavnika i prijeti da mu dijete mora pričati kao đed (sve primjeri iz javnog diskursa) produbljena teza koju pominjete. Naše jezičke raznolikosti predstavljaju bogatstvo, svi mi znamo kako se govori u ruralnim krajevima, ali to se tiče i ostaje pitanje dijalektologije, neka osobina nam bude simpatična pa je koristimo u svakodnevnom govoru, na društvenim mrežama. Na primjer, enklitički oblik zamjenice vi u dativu i akuzativu, često je prisutan na društvenim mrežama, “Da ve vidim sad”, mladi ljudi to koriste neopterećeno, simpatično im je, blisko, što ne znači da je to standard. Ili da pomenem nerazlikovanje padeža mjesta i pravca koje je veoma prisutno u Crnoj Gori, pa većina u neformalnom govoru kaže “Evo me u grad”, “Živim u Podgoricu” iako nije gramatički ispravno, a često imamo i hiperkorekciju pa čujemo “Dođite na Njegušima”, navodi Orlandić.