Nikola Gardašević: Džudo mi je pomogao da izgradim svoju ličnost i samopouzdanje

Svoje prve „korake“ napravio je u džudo klubu „Akademik“, za koje kaže da su jedni od najljepših koje je napravio u životu, kao i da ih nikad neće zaboraviti. Nikola Gardašević ima 22, a džudom se bavi već 15 godina. Svojom karijerom je više nego zadovoljan, a prošle godine je bio proglašen za uspješnog džudistu grada, a ujedno i države.

Pored džuda, on je i student druge godine na Univerzitetu Donja Gorica, smjer sportski menadžment. Kaže da je džudo sport koji je veoma zahtjevan i da zahtjeva dosta odricanja, pa upravo iz tog razloga raditi nešto drugo je veoma teško, što se odnosi i na studiranje, ali ipak on optimistički dodaje da uspije nekako da izbalansira i da mu profesori izađu u susret. Ujedno je ovo i sport kroz koji je stekao dosta prijatelja, posjetio mnoge države, boravio u prelijepim gradovima, pomogao mu da izgardi svoju ličnost i samopouzdanje.

Kako pamtite svoj prvi susret sa ovim sportom?

Prvi susret sa džudom siguran sam da neću nikad zaboraviti, bez obzira sto sam imao nepuno sedam godina. Imam dosta razloga zašto to kažem, ali jedni od najljepših jesu svakako moj prvi korak na mekoj podloz, odnosno, džudaški rečeno, tatamiju ili strunjaći i oblačenje opreme predviđeno za džudo, koju mi nazivamo kimono.

Šta izdvaja džudo u odnosu na druge sportove? Čemu nas uči džudo?

Džudo je jako specifičan sport jer je to pojedinačan sport, a ujedno i borilački, što je jedan od razloga zašto sam ga ja odabrao. Bavljenje džudom djeci omogućava da ravnomjerno razvijaju sve svoje fizičke sposobnosti kao što su izdržljivost, snaga, spremnost, elastičnost, brzina i takođe da stiču samopouzdanje i nova prijateljstva.

Šta je to što svaki džudista mora da nauči da bi se našao na vrhu?

Da bi se našli na vrhu prije svega treba vrijeme, a samim tim i strpljenje. Takođe treba biti uporan i predati se u potpunosti treninzima kako bi svoje tijelo i um pripremili za maksimalne napore.

Koliko dugo trenirаte ovаj sport? Zаšto bаš džudo?

Jedan džudo trening obično traje oko dva časa, a uglavnom se preferira tehnika kako bi na što lakši način riješili protivnika preko puta nas. Da bi postigli veliki rezultat, odnosno uzeli jednu od zvaničnih medalja mora se trenirati dva do tri puta dnevno, imati uredan san i naravno na pravi način korigovati ishranu. Upravo iz tih razloga jako je teško uz sport raditi još nešto kao na primjer studirati, međutim profesori imaju razumijevanja i ovim putem ih puno pozdravljam.

Koliko ste zadovoljni dosadašnjom karijerom i koje bi rezultate izdvojili?

Meni je džudo pomogao po pitanju mnogo stvari, a kao najvažnije izdvojio bih izgrađenu ličnost, upoznavanje sa jako dobrim ljudima i priliku da posjetim mnoge države i boravim u jako lijepim gradovima. Mojom dosadašnjom karijerom sam i vise nego zadovoljan iz razloga sto sam napravio mnogo rezultata, a na kraju 2016. godine proglašen sam za najboljeg džudistu našeg grada, a ujedno i države.

Vaša najveća podrška u svemu?

Veliko hvala dugujem svojim roditeljima koji su uz mene od početka i oni su moja najveća podrška zajedno sa mojim bratom i sestrama.

Kakvi su ti planovi za budućnost?

Moji planovi u budućnosti su promijenjeni jer sam trenutno povrijeđen i u prvom planu mi je da se u potpunosti oporavim. Čekaju me krajem narednog mjeseca igre malih zemalja koje se održavaju u San Marinu. Daću sve od sebe da se sto prije oporavim i trijumfujem na tom takmičenju.

Neka poruka za kraj za sve mlade koji se bave sportom?

Mladim ljudima bih poručio da imaju cilj u životu, da se predaju maksimalno tom cilju i da ne odustaju bez obzira na prepreke na koje će nailaziti. Siguran sam da što cilj bude teži, pobjeda će biti slađa.