Angelina Janjušević: Inspiracija zavisi od volje za radom

Angelina Janjušević je slikarka i specijalista teorije moderne i savremene umjetnosti, rođena u Nikšiću, gdje sada radi kao profesor likovne kulture. Uz sve ovo, ona čini Nikšićane ponosnima svojim inspirativnim slikama, koje često dijeli kroz mnogobrojne izložbe u našem gradu, državi, pa i regionu.

Njen „Put“ je nedavno zasijenio Nikšićane kroz niz minijatura predstavljenih u galeriji „Ilija Šobajić“. Nikšićani skloni umjetnosti, kao i oni koji tvrde da istu ne razumiju, mogli su se uvjeriti u jedno – Angelina vidi život na jedan specifičan, pozitivan i raznobojan način.

„Put“ za Angelinu predstavlja život, odnosno put kroz život, koji vodi ka dobru i ka suncu. Čak i kada postoje stranputice, ona vidi izlaz i povratak na isti taj put koji već od 2011. godine igra veliku ulogu u njenom umjetničkom stvaralaštvu.

Vaše izložbe nose naziv „Put“. Šta put Vama znači?

„Put“ je naziv mojih izložbi od 2011. godine i naziv svake moje slike rađene od tada. Put je ustvari ekspanzija mog nefizičkog ja, koje komunicira sa mnom i učestvuje sa mnom u stvaranju istog. Nefizičko ja razgovara sa mnom i sa svakim od nas putem emocija. Emocije nas vode i određuju nam put. Svi mi imamo put koji nam je odredjen, svi nosimo u sebi neku specifičnost i to nam je vodilja. Iako se desi skretanje sa tog puta, to ne znači da smo nešto loše uradili, to znači da nam je data mogućnost da shvatimo, naučimo koliko smo vrijedniji sebi dok smo na putu, nego izvan njega.

Imate mnogo izložbi iza sebe, kako samostalnih tako i kolektivnih. Da li se neka od njih izdvaja na neki način, odnosno, da li ste za neke vezani više od drugih? Ako da, zašto?

Svaka nova izložba je na određeni način posebna, odnosno emocije su jake i nose ispunjenost lijepim. Izdvojila bih možda izložbe u mom gradu, koje su meni, moram priznati, izvor za pronalaženje nove energije, novog traženja puta, koji mi očitava moje nefizičko ja. Izložbe u mom gradu okupljaju moje prijatelje, moju porodicu, neka nova i zanimljiva lica, ljubitelje mojih puteva. I tu osjećam jaku podršku koja mi je neophodna za dalji rad. Tu se osjećam voljenom i prihvaćenom.

Na nekim od vaših radova, naročito na minijaturama u sklopu izložbe „Put“ preovladava ljubičasta boja. Šta predstavlja ovaj motiv?

Ljubičasta boja je kombinacija plave i crvene, odnosno kombinacija stabilnosti i energije. Simbolizuje moć, plemenitost, ambicije i ekstravaganciju. Mudrost, dostojanstvenost i tajanstvenost je krase. Kroz vjekove je ljubičasta boja asocirala na kraljevsku porodicu. U drevnoj Firenci, boja se mukotrpnim radom dobijala iz morskih puževa i otud njena ogromna cijena i kraljevski status. Još od antičkog perioda bila je namijenjena najvišem sloju društva.

Da li ovaj motiv ima neko značenje u vašoj umjetnosti?

Persijski kralj Kir Veliki odabrao je ljubičastu tuniku za svoje kraljevsko odijelo, dok su rimski imperatori zabranjivali običnim građanima da nose ljubičastu odjeću, čak i prijetnjom smrću. A ja eto, kao glavnu boju na mojim slikama.

Jedan od motiva minijatura u sklopu izložbe „Put“ je žena i plodnost. Šta ovo za Vas predstavlja?

„Ženska nježnost, ta čudna snaga, nevidljiva, a svemoćna, živi u ženi, stvara svijet i sudbine oko sebe…“, kaže Dučić. Mi, Crnogorci kažemo da je žena stub kuće. A da li može jedna kuća stajati na jednom stubu? Ne! Dakle mora još koji stub dijeliti teret, jedan ne čini stabilnost. Ne može ni žena sama, nije je Bog stvorio samu, nego da bude žena muškarcu, i da zajedno sa njim gradi potpore. Moja žena, oličenje snage i plodnosti se raduje i voli život. Ona zna da postoji neko ko brine, zato igra i čeka znak.

Na koji način Vaše iskustvo kao žene informiše Vašu umjetnost?

Moje iskustvo kao žene, koja je prošla godine sazrijevanja, informiše moju umjetnost na način koji je prihvatljiv mom unutrašnjem biću. Daje neophodnu interpretaciju mojim djelima koja na prvi pogled izgleda kao da se radi o jednoj igri, dok sa druge strane odražava drugi oblik.

Šta je ono što Vas najviše inspiriše u Vašem radu?

Najviše me inspiriše misao koja je nepredvidiva i koja se javlja u tišini sopstvenih misli. Usled takvih misli, energija ubrzava moj ritam, oslobađa umor.

Kako izgleda Vaš kreativni proces? Da li Vaša produktivnost zavisi isključivo od inspiracije, ili i posvećenosti, učenja i eksperimentisanja?

Moja produktivnost ne zavisi od inspiracije, prije bih rekla da inspiracija zavisi od volje za radom. Jer ako ostanem da sjedim kući i ne odem u atelje, moja inspiracija nestaje, moja misao postaje drugačija. Prosto, već slijedeći dan se ne mogu odrediti povodom iste od juče. Tako da tvrdim da je nedovoljno biti samo inspirisan, potrebno je imati neodoljivu potrebu za ateljeom, za tim prostorom u kojem se rađaju ideje, stvaraju. To je prostor koji čuva svaku misao umjetnika, čuva i čeka da je opet pokrene… Dok je umjetnik sam sa svojim mislima, one ga navode da ih kači za određena platna i nastaju, rađaju se, postaju eksperiment i izazov.

Da li Vašom umjetnošću želite probuditi određene emocije u posmatračima?

Ne želim da budim emocije posmatrača, želim da svoje emocije uobličim na način koji je meni prihvatljiv, meni, mom unutrašnjem biću koji je glavni vodič u mom stvaralaštvu. Pri tom sam sigurna da će svako ko pogleda moju sliku imati svoj lični doživljaj. I taj doživljaj nije moj problem, već je to nečije doživljenje na koje ima pravo.

Da li smatrate da neko može „pogrešno“ protumačiti Vašu umjetnost i da li smatrate da se umjetnost uopšte može protumačiti na pogrešan način?

Pogrešan način ne postoji. Subjektivnost slike daje za pravo različito poimanje iste, tako da nema pogrešnog doživljaja umjetnosti uopšte.

Šta najviše cijenite u umjetničkom radu? Koji su to umjetnici i umjetnička djela na koja se ugledate?

Cijenim znanje koje se ogleda, rad koji je očigledan. Ako umjetničko djelo ne gradi auru znanja oko sebe, neću ga doživjeti. Nemam uzora, volim sve što je dobro pogledati, zadržati se na tome.

Koliko je Crna Gora sklona umjetnosti? Da li smatrate da Nikšićani poštuju i uživaju u umjetnosti?

Crna Gora je kolijevka umjetnosti, pogotovo likovne umjetnosti. A Nikšićani vole umjetnost. Jeste da se otuđila ta potreba, ta ljubav prema kulturi koja je bila na većem nivou, svjesni smo. Ipak, Nikšićani, pravi Nikšićani nose u sebi taj duh i uživaju u umjetnosti. Ima Nikšić taj gen i on ne umire lako.

Da li imate savjet za mlade umjetnike?

Ne odustaj! Gradi svoj stil, radi na tome. Rad i samo rad. Poslušaj sebe, misao svoju. Ne čekaj inspiraciju, prizovi je, dovedi je…