Toplinu Nikšića ne mogu da zamijene sve čari Istanbula

Obrazovanje u inostranstvu postaje sve popularnije kako u Crnoj Gori tako i u cijelom svijetu, a razlog tome je prije svega globalizacija – kulturna i ekonomska.

To je za naš portal kazao sugrađanin Branko Vojinović, koji je imao priliku da nakon osnovnih studija na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću nastavi svoje obrazovanje u inostranstvu, odnosno Republici Turskoj, i kroz ovu priču je podjelio svoja iskustva sa našim čitaocima.

Šta je bilo vodeće u Vašoj odluci da studirate u Turskoj?

Želja za promjenom i daljim usavršavanjem kao i nepoznanica tog dijela svijeta bilo je vodeća u mojoj odluci da prihvatim taj izazov. Saznao sam preko prijatelja za konkurs u ambasadi, poslao sam sve dokumente poslije čega sam otišao na razgovor. Kasnije su mi javili da sam dobio stipendiju.

Koliko dugo ste bili u Turskoj?

U Turskoj sam bio dva perioda. Prvi koje je trajao od septembra 2011. do juna 2014. godine i drugi period od maja do avgusta 2016. godine, kada sam magistrirao.

Koji fakultet ste studirali?

Studirao sam na najstarijem univerzitetu u Turskoj, Istanbulskom Univerzitetu, Fakultet za sport i fizičko vaspitanje.
Prvu godinu sam proveo u glavnom gradu – Ankari, gdje sam pohađao školu za jezike ili kako je zovu turci TÖMER (Türkçe Öğrenci Merkezi).
Po završetku škole za Turski jezik, prešao sam da živim i učim u glavnom trgovačkom gradu Republike Turske, velikom Istanbulu. Turci kažu za Istanbul sljedeće: “Da je Zemlja jedna cijela država, glavni grad bi bio upravo Istanbul”. U tom gradu sam nastavio školovanje na Istanbulskom Univerzitetu.

Kakav je obrazovni sistem u Turskoj i kakvi su profesori?

Školski sistem se po mnogo čemu razlikuje od našeg. Drugačiji je i pristup profesora prema studentu. Profesori su tu samo da daju smjernice u kojem pravcu će da ide predavanje i da se ne skrene previše sa teme, a studenti su vodili polemike, rasprave, debate o razno raznim temama. Takav način edukovanja pruža veću mogućnost da se nauči i razumije srž predavanja, dok je kod nas uglavnom iščitavanje dosadne literature od tačke do tačke.
Ja i moje kolege u organizaciji naših profesora često smo mijenjali mjesto održavanja predavanja. Ponekad je to bila studentska učionica, ponekad piknik u prirodi, a ponekad smo izlazili u grad i u nekom kafiću pričali o svemu i vodili debate. Takav način edukacije mi je mnogo pomogao i učinio moje školovanje mnogo zanimljivijim i efikasnijim.

Kakve rezultate ste postigli za vrijeme studija u Turskoj?

Sistem ocjenjivanja u Republici Turskoj je mnogo drugačiji od sistema na našim prostorima i zasniva se na principu od nula do četiri (0-4), s tim što je nula – nezadovoljavajuća ocjena, a četiri – odlična ocjena. Moj prosjek na prvoj godini iznosio je 3.76, i tada sam imao ukupno 13 predmeta. Prvi semestar osam predmeta i drugi semestar pet predmeta.
Druga godina je bila predviđena za pisanje i pripremanje magistarskog rada, tako da je drugi period mog boravka u Turskoj bio period kada sam magistrirao. Prosječne ocjene u toj godini nije bilo, samo sam uspješno odbranio Magistarsku disertaciju.

Pored studija da li je bilo drugih aktivnosti?

Kroz moje studiranje ukazala mi se prilika da učestvujem u raznim fakultetskim aktivnostima, a kako su moj fakultet i magistratura blisko vezani za sport, to mi je omogućilo da budem član odbojkaške sekcije, koja je predstavljala univerzitetsku ekipu grada Ankare, i član šahovske organizacije Ankara. Samim tim učestvovanjem u univerzitetskim sekcijama omogućilo mi je da proputujem po Turskoj uzduž i poprijeko i posjetim nestvarno lijepa mjesta kao sto su: Efes, Uludag ili Planina Olimp iz Grčke mitologije, Izmir, Antalija, Bodrum, Kušadasi, Pamukale, Čanakale i mnoga druga.

Kakva je razlika između Nikšića i Istanbula?

Sa obzirom da dolazim iz grada Nikšića sa brojem stanovništva oko 80.000 u grad koji zvanično broji 17 miliona, a nezvanično preko 25 miliona ljudi, velika je razlika u svakom pogledu. Kako u kulturi, ponašanju, tako i u načinu života, oblačenju i mnogim drugim stvarima. Istanbul kao grad nudi širok spektar mogućnosti za svaku uzrasnu kategoriju građana (ne zovu ga bez razloga “grad koji ne spava”), ali toplinu Nikšića kao rodnog grada, ne mogu da zamijene sve te pozitivne karakteristike gore navedene.

Da li je bilo teško da se naviknete na novu sredinu?

Prilikom dolaska iz naše zemlje, mog grada, prilično konzervativne sredine, u tako veliki megapolis, sa pregršt različitih stvari, počevši od kulturoloških i religijskih razlika i običaja, a prije svega, za mene, nepoznatog jezika, moja adaptacija je trajala mnogo duže nego što sam planirao prije odlaska. Vremenom, kako su dani prolazili, i družeći se sa osobama iz Ankare i kolegama iz škole dobio sam bolji pristup svemu tome i mogućnost da naučim mnogo više o njima kao ljudima i prvenstveno Turskoj kao zemlji. Najteže mi je bilo da se naviknem na njihovu kuhinju, a posebno slatke specijalitete (na primjer baklavu) po čemu su poznati širom svijeta.

Da li je bilo nekih zanimljivih događaja za vrijeme Vašeg boravka u Turskoj?

Čitav period mog studiranja obilovalo je velikim brojem događaja koji će ostati u mom sjećanju. Od toliko velikog broja ispričaću vam za dva. Jedan je radostan, a drugi nije. Prvi je vezan za moje učešće na finalnom turniru univerzitetske lige Republike Turske u odbojci, u gradu Kodžaeli. Kada sam svojom igrom zaslužio podrsku 7.000 studenata koji su navijali za nas, skandirali su moje ime, doduše nepravilno, ali bio je to nezaboravan trenutak. Skandirali su: “Branđo, Branđo!”, jer su mislili da se moje ime piše “Branco”, umjesto “Branko”, a kako je u njihovom jeziku “c” kao u našem “đ”, došlo je do pogrešnog izgovaranja mog imena.

Drugi događaj se odnosio na period mog drugog boravka u Republici Turskoj. Pripremao sam odbranu magistarskog rada, i zbog unutrašnjih problema u zemlji, došlo je do odlaganja datuma moje odbrane. U tom periodu imao sam dosta slobodnog vremena, jer sam predhodno sve pripremio za odbranu, i samo se čekala potvrda od Rektorata za datum. Slobodno vrijeme sam provodio sa mojim drugom Kenijcem i baš te večeri bili smo u jednom šoping molu, igrajuci bilijar, kada je krenulo komešanje među masom. Svi su nonstop pominjali samo jednu riječ – “DARBE”. U tom trenutku nijesam znao značenje iste, i krenuli smo da se respitujemo šta se dešava. Kada smo saznali značenje riječi, a to je bilo – “vojni puč”, istog momenta po savjetu našeg prijatelja koji je radio u Ministarstvu unutrašnjih poslova, zaputili smo se kući, koja je bila udaljena 10 kilometara (što je jako blizu za veliki Istanbul). Nijedno prevozno sredstvo nije radilo, sve je bilo zaustavljeno. Tenkovi na ulici, ljudi vrište, policija, helikopteri, povrijeđeni na sve strane, a nas dvojica sa 20 litara vode, idemo pješke kući kroz čitavu tu sliku. Kada smo došli na stan, do jutarnjih časova smo slušali pucnje iz pištolja, pušaka, eksplozije, a najgori su bili zvučni efekti borbenih aviona kako prelijeću Istanbul. U tom stanu smo ostali tri dana, ne izlazeći iz njega, dok nam zalihe vode nijesu nestale, ali na sreću sve je završeno u najboljem redu po nas i po mene, da nije tako ne biste imali prilike da čitate ovo.

Da li ste u Turskoj stekli prijatelje i jeste li još u kontaktu sa njima?

Tokom mog studiranja upoznao sam ljude sa razlicitih dijelova svijeta, mada većinom su to bili Turski i studenti iz zemalja Bliskog Istoka. Od samog starta sam se vezao sa jednim momkom iz Kenije Abddulom Jabbar Dinom. Upoznali smo se u Ankari, nastavili da se družimo i u Istanbulu takođe. Druženjem sa njim upoznao sam mnogo drugara, kolega iz zemalja sa Afričkog kontinenta, sa kojima sam i danas u kontaktu i koji me redovno zovu da posjetim njih i budem njihov gost, što je izvanredno. Nadam se da ću uskoro to i učiniti.