Anketa: Festivali i parkovi protiv inflacije i vandalizma

Septembarski dani u Nikšiću tradicionalno donose svečarsku atmosferu, crvene vrpce i polaganje računa kroz zvanične izvještaje o napretku. Međutim, stvarni puls grada nikada se ne nalazi u kabinetima i protokolarnim govorima, već na nikšićkom asfaltu, među ljudima koji svakodnevno žive sudbinu ovog grada. Kada se podigne zavjesa zvaničnih proslava povodom Dana opštine, ostaje pitanje kako grad stvarno diše između dva septembra. Da li je Nikšić u proteklih godinu dana uspio da povrati dio svog starog, prepoznatljivog sjaja ili se promjene svode samo na površinsko šminkanje, dok suštinski problemi ostaju netaknuti?

Da bismo dobili najvjerniju sliku stanja, sproveli smo opsežno istraživanje na terenu i razgovarali sa građanima svih generacija. Kroz analizu stavova anketiranih stanovnika, koji su bez cenzure i uvijanja secirali trenutnu situaciju, dobili smo dubok uvid u svakodnevicu pod Trebjesom. Njihova razmišljanja jasno pokazuju da je Nikšić danas grad velikih kontrasta – mjesto gdje se vidan napredak u kulturi, sportu i uređenju zelenih površina neprestano sudara sa teškim ekonomskim nasljeđem, infrastrukturnim zaostajanjem i novim bezbjednosnim izazovima u kvartovima.

Luka (24) kaže da su sportska dešavanja ove godine pun pogodak.

“Ovo oko Septembarskih dana sporta je top. Turniri, utakmice, oživio je Sportski centar i tereni po kvartova. To nam je falilo da se omladina pokrene, tu nemam mane da nađem”, rekao je Luka.

Jelena (35) ističe da je grad vizuelno čistiji, ali da infrastruktura u nekim djelovima kasni.

“Centar i parkovi izgledaju ljepše nego prošle godine, to se mora priznati. Ali čim se makneš malo dalje, prema prigradskim naseljima, i dalje kuburimo sa rupama na putevima i trotoarima. Tu se moralo brže reagovat”, navela je Jelena.

Ivan (41) smatra da je najveći problem u Nikšiću nedostatak stabilnih poslova.

“Sve je to lijepo, šminka se grad, ali od priče se ne živi. Od prošlog septembra ja ne vidim da se otvorila neka ozbiljna fabrika đe mlad čovjek može da se zaposli i ostane ovdje, a ne da bježi za Podgoricu ili preko granice”, kazao je Ivan.

Milica (29) hvali kulturnu scenu i ljetnje manifestacije.

“Od prošlog rođendana grada imali smo baš dobre koncerte, festivale i svirke. Nikšić polako vraća onaj svoj stari duh i to je stvar kojom sam najviše zadovoljna u proteklih godinu dana”, rekla je Milica.

Slobodan (63) upozorava na komunalni red i ponašanje pojedinaca.

“Evo godinu dana slušamo priče, a i dalje se lome klupe, parkira se ko đe stigne i prosipa se smeće đe se stigne. Zadovoljan sam kako komunalci pokušavaju da srede grad, ali sam ogorčen na našu nekulturu”, smatra Slobodan.

Ana (32) ističe problem sa gužvama u saobraćaju.

“Od prošle godine kao da se broj auta duplirao. Kroz centar je u špicu postao haos, a parking mjesto je lutrija. Mislim da se saobraćajnom redu moralo posvetiti mnogo više pažnje”, kazao je Ana.

Miloš (27) naglašava bezbjednost u kvartovima kao veliki minus.

“Meni je najgora promjena ovo divljanje tinejdžera u kasne sate o kojem svi pričaju. Gađaju se auta, lomi se inventar po naseljima. Ako se to ne sasiječe oštrim kaznama, džaba nam svi rođendani i proslave”, jasan je Miloš.

Vesna (51) kaže da se osjeća bolja briga o najstarijima.

“Otvorilo se par novih servisa za penzionere i podrška za starije sugrađane je bolja nego lani. Domaćinski se odnose prema nama i to moram da pohvalim”, rekla je Vesna.

Darko (38) smatra da su cijene života pojele svaku pozitivnu promjenu.

“Možda su nam sredili neki trg ili ulicu, ali šta mi to vrijedi kad su cijene po prodavnicama i lokalima skočile u nebesa od prošlog septembra. Živi se teže i to je surova realnost”, kazao je Darko.

Marija (22) navodi da gradu fali više uređenih biciklističkih staza.

“Mladi sve više voze bicikla i trotinete, ali nemamo uslova za to. Od prošle godine se pričalo o tome, ali na terenu se skoro ništa nije maklo s mjesta”, navodi Marija.

Petar (45) ističe da je saradnja građana i lokalne vlasti ažurnija.

“Vidim da se brže reaguje kad se preko mreža ili servisa prijavi neki kvar ili problem u kvartu. Ranije se čekalo mjesecima, sad se to ipak malo efikasnije rješava”, smatra Petar.

Sanja (34) upozorava na stanje opštinske bolnice i zdravstva.

“Što se tiče zdravstva, tu se ništa na bolje nije promijenilo od prošle godine. Redovi su i dalje ogromni, čeka se predugo i to je stvar kojom je većina naroda nezadovoljna”, navela je Sanja.

Nikola (19) kaže da Nikšić ima potencijal, ali da mu fali modernijih sadržaja za mlade.

“Imamo sportske turnire, ali nam fali modernih IT centara, nekih prostora đe mladi mogu da uče programiranje ili da se bave nečim modernim. Tu kaskamo”, kaže Nikola.

Biljana (48) je zadovoljna uređenjem zelenih površina.

“Park šuma Trebjesa i gradski park izgledaju prelijepo, tu se stvarno radilo i to se vidi. Lijepo je izaći sa đecom i to je veliki plus za grad”, rekla je Biljana.

Marko (30) smatra da se politika i dalje previše miješa u svakodnevni život.

“Najveći minus je što se od prošlog septembra ništa nije promijenilo u glavama ljudi. I dalje se sve gleda kroz politiku, umjesto da se gleda ko je kakav radnik i šta može da uradi za ovaj grad”, kazao je Marko.

Igor (55) zaključuje da Nikšić ide naprijed, ali presporo.

“Ima pomaka, nećemo griješiti dušu, grad je življi i čistiji nego prije godinu dana. Ali sve to ide na kašičicu. Nikšić zaslužuje mnogo brži razvoj jer je ovo grad sa ogromnim resursima”, zaključio je Igor.

Kada se saberu i detaljno analiziraju glasovi anketiranih građana, dobija se kristalno jasna, ali i duboko podijeljena slika Nikšića. Grad svoj praznik dočekuje na svojevrsnoj raskrsnici između estetskog preporoda i dubokih strukturnih problema koji godinama opterećuju lokalnu zajednicu. Neosporno je da su u proteklih godinu dana napravljeni krupni koraci na polju reanimacije kulturnog i sportskog duha grada, a uređenje zelenih oaza poput Trebjese i gradskog parka vratilo je porodicama i omladini prijeko potreban prostor za zdrav život. Nikšić ponovo ima impulse onog starog urbanog ritma kroz česte festivale i sportske manifestacije, što građani prepoznaju i s pravom hvale.

Međutim, stvarni život se ne odvija pod festivalskim reflektorima, već u svakodnevnoj borbi sa inflacijom, saobraćajnim kolapsom i osjećajem nesigurnosti koji donosi noćni vandalizam po kvartovima. Najveća i najopasnija zamka za Nikšić jeste da se stvarni napredak zamijeni kozmetičkim zahvatima. Građani šalju nikad jasniju poruku: novi asfalt i ljepši parkovi su dobrodošli, ali oni ne mogu zamijeniti potrebu za jakim privrednim investicijama, novim i stabilnim radnim mjestima koja bi zadržala mladost u gradu. Dok god su prigradska naselja zapostavljena, dok god bolnički hodnici ostaju sinonim za čekanje, a politika jedino mjerilo vrijednosti, rođendanske proslave će imati gorak ukus. Nikšić ima sve resurse da bude regionalni centar razvoja, ali mu je za to potreban radikalno brži tempo promjena, sistemska ruka zakona na ulicama i vizija koja prevazilazi partijske okvire. Strpljenje građana je na izdisaju, a stvarni uspjeh narednog septembra mjeriće se isključivo brojem spakovanih kofera – ali onih koji se vraćaju svom gradu, a ne onih koji odlaze u jednom smjeru.