Bez zadrške: Ko nam je danas komšija?
Juče je u Viber grupi naše zgrade osvanula poruka jedne komšinice.
Nije mogla da pronađe parking i pitala je da li neko ko nije u gradu ima slobodno garažno mjesto kako bi parkirala automobil na jednu noć.
Poruka je satima stajala bez odgovora.
Kada sam je vidjela, napisala sam da može koristiti našu garažu jer nijesmo u Budvi.
Ne pišem ovo da bih rekla kako sam uradila neko veliko djelo. Nisam. Da sam bila u istoj situaciji, vjerovatno bih i sama pitala isto. A da je neko drugi prvi ponudio pomoć, ne bih o tome danas ni razmišljala.
Ali jesam.
I zapitala sam se kada smo prestali da budemo komšije.
Sjećam se vremena kada su vrata stanova rijetko bila zaključana. Znalo se ko živi na kojem spratu, ko ima malu djecu, kome treba pomoći da unese kese, ko je bolestan, a ko je otputovao. Komšije su jedne drugima zalivale cvijeće, preuzimale poštu, čuvale ključeve ili jednostavno pitale: „Treba li ti nešto?“
Danas živimo jedni pored drugih, a često ne znamo ni kako se zove osoba koja stanuje vrata do nas.
Imamo zajedničke Viber grupe, ali nemamo zajedništvo.
Znamo registarske oznake automobila parkiranih ispred zgrade, ali ne znamo ko ih vozi.
Znamo kada je nekome stigao paket, ali ne znamo kako se zove.
Ne kažem da treba slijepo vjerovati svakome. Vremena su drugačija, ljudi su oprezniji i to je razumljivo. Ali čini mi se da smo, zajedno sa oprezom, izgubili i dio međusobnog povjerenja.
Ponekad je dovoljno sasvim malo.
Jedno „izvoli“.
Jedno „mogu ja“.
Jedno „ako zatreba, tu sam“.
Ne košta ništa, a nekome može značiti mnogo.
Možda nikada nećemo vratiti ona vremena kada su se komšijska vrata otvarala bez kucanja. I možda ne treba. Ali vjerujem da možemo vratiti nešto mnogo važnije – osjećaj da nismo sami i da, kada zatreba, imamo nekoga preko puta hodnika ili na spratu iznad kome možemo da se obratimo.
Jer zajednicu ne čine zgrade.
Čine je ljudi.
A biti dobar komšija možda je jedna od onih malih stvari koje svakodnevni život čine mnogo ljepšim.
Milica Domazetović
