Bez zadrške: Gdje toliko žurimo?
Prije nekoliko dana, svega stotinjak metara ispred nas, dogodila se saobraćajna nezgoda. Preticanje preko pune linije.
Na svu sreću, nije bilo teže povrijeđenih. Ali bilo je straha, šoka, materijalne štete i kolone u kojoj smo proveli gotovo tri sata.
Dok smo čekali da se saobraćaj normalizuje, nijesam mogla da ne razmišljam o tome koliko često posljednjih mjeseci čitamo gotovo iste naslove. Saobraćajna nezgoda. Povrijeđeni. Nažalost, sve češće i poginuli. Toliko često da smo skoro počeli da ih doživljavamo kao svakodnevicu.
A ne bi smjeli.
Ljeto je. Turistička sezona je u punom jeku. Na putevima je mnogo više vozila nego inače. Tu su vozači iz različitih država, ljudi koji prvi put voze crnogorskim putevima, ali i naši vozači koji te iste puteve poznaju odlično. I baš tada bi trebalo da budemo oprezniji nego ikad.
Umjesto toga, često svjedočimo preticanju preko pune linije, prebrzoj vožnji, vožnji bez dovoljnog odstojanja, korišćenju telefona za volanom i nepotrebnom dokazivanju ko će prije stići.
Vrijedi li nekoliko minuta ranijeg dolaska rizika da neko izgubi život?
Vrijedi li jedno preticanje preko pune linije nečijeg djeteta, roditelja ili prijatelja?
Naravno da ne vrijedi.
Uz brzinu i nepažnju, problem je i neiskustvo. Mnogi mladi vozači tek stiču rutinu za volanom. Tokom sezone veliki broj stranih turista prvi put vozi našim putevima, koji nijesu jednostavni, naročito na dionicama sa mnogo krivina i uspona. S druge strane, ni oni nijesu navikli na način vožnje koji se, nažalost, često može vidjeti kod nas.
To je kombinacija koja lako dovodi do greške.
A u saobraćaju je nekada dovoljna samo jedna sekunda nepažnje.
Ne pišem ovo kao neko ko nikada nije pogriješio za volanom. Svako od nas napravi grešku. Ali postoji velika razlika između greške i svjesnog kršenja pravila.
Puna linija nije nacrtana da bi usporila vozače.
Ona je nacrtana zato što je neko na tom mjestu procijenio da preticanje nije bezbjedno.
Ograničenje brzine nije preporuka.
Ono postoji da bismo svi bezbjedno stigli tamo gdje smo krenuli.
Možda ovu kolumnu neće pročitati oni kojima je najpotrebnija.
Ali ako samo jedna osoba, poslije ovog teksta, odustane od jednog rizičnog preticanja ili malo uspori, vrijedilo je.
Jer nijedna obaveza, nijedan sastanak, nijedan odmor i nijedna destinacija nijesu toliko važni da do njih ne možemo stići nekoliko minuta kasnije.
Zato, prije nego što sljedeći put pritisnemo gas ili krenemo u preticanje “jer možemo”, možda bi trebalo da sebi postavimo samo jedno pitanje:
Gdje toliko žurimo?
