Izgubismo sebe u svijetu lažnih „originala“
Često zastanem i zapitam se: „ Kako smo uspjeli postati ovakvi?“ Ili smo možda oduvijek i bili prazne slike, a samo smo vješto glumili tople boje koje se razlivaju u okrilju života. I dalje smo tu, prisutni. Živimo. A da li je zaista tako? LJudskosti je ostalo vrlo malo.
U svijetu iskrivljenih prioriteta, gdje se materijalnim sredstvima mjeri vrijednost čovjeka, nestaje empatija. Nestaje osjećaj za drugoga. U moru „važnih“ ciljeva : napredovanja, uređenja domova, kupovine prolaznih stvari, gubimo sposobnost da budemo čovjek čovjeku. Danas u velikoj mjeri možemo citirati Hobsa: „ Homo homini lupus est“, odnosno „ Čovjek je čovjeku vuk“. I to sa oprezom, jer zaista vuk, divlja životinja, zna nekad biti blaži od današnjeg čovjeka. Ovakvog kakav jeste. Bolje reći da je čovjek drugom čovjeku postao ZVIJER . Zvijer koja traži više, koja ne preza ni pred čim, koja je okrutna. A koja je samo tmurna sjena i obris onog nekadašnjeg čovjeka.
Izgubismo sebe u svijetu lažnih „originala“
Često zastanem i zapitam se: „ Kako smo uspjeli postati ovakvi?“ Ili smo možda oduvijek i bili prazne slike, a samo smo vješto glumili tople boje koje se razlivaju u okrilju života. I dalje smo tu, prisutni. Živimo. A da li je zaista tako? LJudskosti je ostalo vrlo malo.
U svijetu iskrivljenih prioriteta, gdje se materijalnim sredstvima mjeri vrijednost čovjeka, nestaje empatija. Nestaje osjećaj za drugoga. U moru „važnih“ ciljeva : napredovanja, uređenja domova, kupovine prolaznih stvari, gubimo sposobnost da budemo čovjek čovjeku. Danas u velikoj mjeri možemo citirati Hobsa: „ Homo homini lupus est“, odnosno „ Čovjek je čovjeku vuk“. I to sa oprezom, jer zaista vuk, divlja životinja, zna nekad biti blaži od današnjeg čovjeka. Ovakvog kakav jeste. Bolje reći da je čovjek drugom čovjeku postao ZVIJER. Zvijer koja traži više, koja ne preza ni pred čim, koja je okrutna. A koja je samo tmurna sjena i obris onog nekadašnjeg čovjeka.
Postali smo trkači. Vječito negdje žurimo i trčimo. I to za onim prolaznim, nebitnim, koje je sklono truljenju i propadnju. Jurcamo za novcem, statusom, položajem. Želimo sve to, da se vidi, da se pokažemo. A unutar nas prazno, praznina je zauzela predsto i likuje. Nestaje sve ono tiho, plemenito i ljudsko. Brendiramo svaki kutak života.
Ti se MALI čovječe žališ što ove sedmice nećeš otići na luksuzno putovanje na more, nego tek sledeće. Zaboga? A znaš li koliko djece nije nikad vidjelo to more? Siromašna djeca , koja se obraduju redovnim obrocima bar jedan dan u sedmici. Slabovida i slijepa čiji roditelji mole da im dijete bar na tren ugleda dio ovog svijeta koji smo zarazili. Kažeš prošle su ti neke markirane krpice koje si vidio u izlogu, pa ti je to dan pokvarilo. Zaboga? Znaš li da nekim roditeljima dan uveliko popravi ako njihovo dijete izgovori jednu jedinu riječ ili napravi bar jedan korak?! Slaviš rođendan svom rasnom kupljenom psu i najveći ti je problem što mu nijesu došli svi njegovi drugari, takođe s pedigreom. A vjerovatno nikad ne pomisliš na napuštene, gladne i promrzle ulične životinje. Od njih okrećeš glavu. Oni nijesu ni moderni ni originalni, u tvojim očima. Ti čovječe trčiš za nekim novim dostignućima, za vječnom mladošću i ljepotom, karijerom. A onaj ko je trčao za tobom, sada sjedi star i zaboravljen. Sad već stare ruke koje su te nekad držale i brisale suze, danas više niko ne drži. Oni se više ne uklapaju u moderni svijet originala, „ljepote“ i raskoši.
Trka za etiketama, originalima. A da li si ti original, zapitaš li se? Zapitamo li se svi? Odavno smo počeli kopirati jedni druge. Jesmo li još uvijek onakvi kakvi smo stvoreni ili samo sjene želja koje su nam drugi nametnuli? Slike tuđih očekivanja. Loše kopije koje bezciljno tumaraju.
Zastani i pogledaj oko sebe. Na tren samo.
Da se povrati bar malo empatije i onog ljudskog što te nekad krasilo. Prihvati različitosti. Ne skreći pogled od onih kojima je pomoć potrebna. LJudskost nije na prodaju. Saosjećanje, pažnja i vrijeme su najskuplji pokloni koje možemo nekom dati. A skoro uvijek su najpotrebniji onima koje često ne primećujemo.
Bulajić Slavica, Diplomirani pedagog i kolumnist