Promovisana knjiga „Bob Dilan – Poetika odmetništva” na Jesenjem sajmu

Govoreću o odrastanju Boba Dilana u rudarskom gradu, i uticaju tog i takvog odrastanja uticao na njegovo stvaralaštvo, Zoran Paunović je rekao kako je uticalo u velikoj mjeri, „isto onoliko koliko je uticalo na autora ove knjige da započne baš jednim, pomalo ličnim, zapisom o rudarskom gradu u kome je sam odrastao”. Takvi gradovi, prema njegovim riječima, ubačeni u automatizovani ritam proizvodnje, mnogo dramatičnije i na jedan dramatičniji način podsjećaju one koji u njima odrastaju na to kako je su osuđeni na to beskrajno automatizovano ponavljanje. Za one koji su nemirnog duha, kakav je Dilan bio od samog početka, takvo nešto je nezamislivo kao kontekst u kome bi mogao da provede život, rekao je Paunović. Tu se i rodila želja za bijegom, a upravo je muzika postala i utočište i način na koji se i figurativno i stvarno moglo pobjeći odatle.

Paunović je Dilana opisao kao čovjeka koji je ostao dosljedan svom ‘plemenitom otpadništvu’, tj. otpadništvu od mase, odnosno svih oblika kolektivne svijesti. „Njegovo srljanje nije ništo drugo do traganje za vlastitom umetničkom zvezdom, koračanje za vlastitim umetničkim impulsima, beskopromisno, ne razmišljajući kako će drugi reagovati na to”, na taj način je Bob Dilan, kako je pojasnio Paunović, istovremeno i anđeo i budala.

Na pitanje o ulozi urednika prilikom stvaranja ove knjige, Zoran Hamović je istakao da su se u njegovoj izdavačkoj kući vodili onim što je nazvao javnim interesom, za razliku od onoga što je opisao kao ‘Grand paradu’ u izdavaštvu. Što se tiče saradnje sa Paunovićem, on je istakao kako među njima postoji razumijevanje, preplitanje sličnih ideja i stavova, pa tako dijele i ljubav prema djelu Boba Dilana. Prema riječima Hamovića, Dilan je neko ko je istinski mijenjao društvo, „pa i nas je promenio”, rekao je on ističući da se radi o nevjerovatnoj snazi kad i mi ovdje osjećamo, koja je ujedno i razlog zbog koga je došlo do ove knjige i tolikog interesovanja za Dilanov život i djelo.

Opisujući pristup slavnog kantautora u pisanju tekstova, Paunović je istakao da se Bob Dilan „ponašao kao neka vrsta katalizatora”, tj. stiče se utisak kao da mu te tekstove „diktira neka viša sila”. Ta vrsta spontanosti u stvaranju je, kako je rekao Paunović, odlika onih koje nazivamo genijima. Neke od njegovih najboljih, a ujedno i najpoznatijih pjesama, prema riječima autora knjige, ne djeluju kao ‘dugo klesane’ ili pak dugo stvarane, već „kao spontani izraz autentične inspiracije”. Taj privid spontanosti prisutan je i u onim pjesmama za koje se zna da ih je stvarao dugo, a energija kojom ih je stvarao nekad, iako izmijenjena, prisutna je i danas, zaključio je Paunović.

„Kada je reč o odmetništvu, nesumnjivo je da se to može pridenuti svakom od velikih stvaralaca jer to su oni koji uvek daju sebi tu vrstu privilegije da izlaze izvan granica”, rekao je Paunović dodajući da ta vrsta privilegije uvijek ide uz određeni rizik. Kod Dilana se odmetništvo ogleda u izbegavanju toga da bude zarobljen, on nikad nije dozvolio da ga „slava obujmi i potroši”, rekao je Paunović. Praveći vrlo velike promjene u svom izrazu i načinu stvaranja on stvarao djelo koje nikad nije moglo biti zarobljeno i potrošeno.

Osvrnuvši se na trenutak kada je Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu, Zoran Paunović je rekao kako se u tom trenutku na, sad nagrađenog književnika „sručila lavina napada i kritika svih aspekata njegovog stvaranja”. „To je, prema mom mišljenju, bio mnogo značajniji trenutak za Nobelovu nagradu nego za Dilana, jer je ona tada pokazala da može da nadalje ima jedan drugačiji vid priznanja nekome ko je, ne nužno isključivo svojim knjićevnim delanjem, već čitavim svojim umetničkim radom i angažmanom obeležio jednu epohu”, istakao je Paunović. On je ocijenio Boba Dilana kao jednog on najznačajnijih umjetnika „u onom odsečku vremena u kome on živi i stvara”. Vjera u vlastitu umjetnost je ono što Boba Dilana, i u trenucima kad drugi nijesu razumjeli njegov izbor da drastično mijenja svoje pjesme i način izvođenja, održala u stavu da ne želi da bude živi džuboks koji će pjesme izvoditi stalno na isti način. Zbog toga je Paunović Dilanove nastupe opisao kao vječito stvaranje, borbu protiv onog automatizovanog ponavljanja zbog kog je odlučio da ode iz svog rodnog grada. Upravo iz te duboke vjere da ono što radi ima smisla, proističe Dilanova sposobnost da i nas i sebe iznova iznenađuje, uporno bježeći besmislu, zaključio je Paunović.