U biblioteci “Njegoš” održana promocija knjige ,,Škola života”

Razgovor s piscem je moderirao Darko Nikolić.

Osvrnuvši se na ono što se može pročitati ispod naslova knjige, na korici, ,,Vaš život nije generalna proba”, Šimleša je pojasnio kako su takve formulacije nastale iz želje da se teme o kojima je nekad govorio naučnim jezikom, približe svim ljudima, i postanu što jasnije. Ova knjiga je nastala kao rezultat 10 godina svakodnevnog rada sa ljudima, i kako sam autor kaže, iako je malo pretencioznog naslova, on ipak smatra kako: ,,Ova žestoka knjižica taj naslov opravdava”. ,,Na sajmu u Podgorici su moju knjigu smjestili između naučnih knjiga i knjiga o samopoći, i zaista joj je upravo tu i mjesto”, pojasnio je Šimleša objašnjavajući kako je ,,dobar dio te knjige psihološki je konzistentan”. Govoreći o svojim prvim iskustvima rada sa ljudima, pomenuo je da kada se počeo sastajati sa onima koji su mu govorili o svojim problemima, primijetio kako su puno življe pričali o negativnim stvarima iz svojih života, dok su one pozitivne pominjali gotovo nezainteresovano. ,,Nije to bio slučaj zato što su negativne bile snažnije, od ovih drugih, pozitivnih, već iz razloga što su o lošim stvarima mislili češće”, pojasnio je on dodavši da je cilj ove knjige, ali i njegovog cjelokupnog rada, da se pozitvne stvari ne uzimaju zdravo za gotovo.

,,Prvo treba otkriti koje su to tvoje vrijednosti, tvoja ključna uvjerenja, jer to je ono što ti jesi”, otkrio je autor, odgovarajući na pitanje kako ostati dosljedan sam sebi i generalno srećan. Tu on definiše tri nivoa samodređenja. Prvo, prema njegovom vjerovanju, treba definisati sebe kroz uloge koje obavljamo u životu, prema tome jesmo li: djeca, roditelji, prijatelji, supružnici, iako je to, kako kaže ‘najplići’ dio identiteta. ,,Meni je puno zanimljivije otkriti tko sam ja kao onaj koji ljubi iskrenost, ili onaj koji ljubi slobodu, ili onaj koji ljubi prirodu ili onaj koji ljubi Boga”, pojasnio je je Šimleša, navodeći da se upravo kroz to određenje možemo jasno postaviti pred svim izazovima i teškim situacijama u životu, to predstavlja drugi nivo. Treća sfera odlazi van okvira psihologije, kako kaže, pa se dolazi do pitanja: ,,Što ja kao čista duša trebam napraviti u ovoj situaciji?” Veoma je važna ta sloboda samodefinisanja, tvrdi on, i treba je iskoristiti.

Pojašnjavajući šta su to ,,alati srca i uma testirani u praksi”, Bruno Šimleša je rekao da su to alati kojima možemo usmjeravati svoj um u smjeru koji poželimo, a istovremeno pročišćavamo naše srce kako bismo njime doživljeli sve ono lijepo što svojim umom stvaramo.

Bruno Šimleša kao preduslov pronalašenja sebe i pomirenja sa sobom navodi proces upoznavanja vlastitih emocija. Među pravilima koja treba ispoštovati prilikom tog procesa, prema mišljenju moderatora, istaklo se to da ,,Sve emocije treba izraziti, ali obratiti pažnju na to kako, kada i kome”, Šimleša u svojoj knjizi navodi i to da se ovo pravilo može naučiti i od djece. ,,Ako neko vrijeme, odnosno, godinama, nismo spontano izražavali tugu, ljutnju ili frustraciju, doista se zbunimo”, objasnio je autor, dodavši i to kako uslijed takvog sputavanja sebe, za neke od nas izražavanje emocija postane kao strani jezik. U takvoj situaciji treba posmatrati djecu predškolskog uzrasta, koja kad su tužna plaču, za razliku od odraslih ljudi koji često suzbijaju u sebi potrebu za plačem. Djeca do tri godine iskreno izražavaju svoje emocije, smatra Šimleša, sa starijim uzrastom i sve većim uticajem odraslih, gubi se nivo iskrenosti i spontanosti u izražavanju vlastitih emocija. Ta djeca nas mogu načiti ‘kako’, ali ne i ‘kada’.

Treba birati kada želite da izrazite svoju emociju, to ne mora biti istog trenutka, kaže on, ali ne treba čekati ni da prođu godine prije nego što to učinite. Izbor trenutka, načina i društva u kome se izražava emocija je ključan, a Šimleša to naziva pravilnim usmjeravanjem vlastitih emocija. ,,Ne bih nikada rekao da svoje emocije govorite ljudima koji ih ne razumiju i ne prihvaćaju”, pojasnio je on, jer to, kako tvrdi, nema smisla. ,,Ako odnos s tom osobom ne raste kroz iskrenost, koja može čak i boljeti, onda tu emociju treba i dalje izraziti, ali nekoj drugoj osobi”, vjeruje Šimleša.

Udruženje ,,SVE za NJU” je 2016. godine dodijelilo nagradu Brunu Šimleši za pomoć onkološkim pacijentima i upoznavanje javnosti sa problemima ljudi koji se bore sa kancerom. On je otkrio kako se razmišljao oko toga da li da uopšte primi tu nagradu, budući da nije želio da taj način da skreće pažnju na sebe, i da takva priznanja, iako velika, nikad nijesu bila poenta njegovog zalaganja u toj oblasti. Iako smatra da je psiha vrlo važna prilikom suočavanja sa opakim bolestima, svakako nije sama dovoljna, pa medicini treba prepustiti da uradi sve što može. Njegova sljedeća knjiga upravo daje savjete za okolinu oboljelih od ove teške bolesti, što ljudi treba da urade kad njihovi bližnji obole od ozbiljnih boljki. ,,Iako često imamo najbolje namjere, ali nitko nas nije učio, i iz tih najboljih namjera često ne radimo najbolje stvari, pa sam zato u toj knjizi sublimirao svoje iskustvo rada sa onkološkim pacijentima, uz dozvolu svih tih ljudi”, otkrio je Bruno Šimleša.

Na kraju je, na zahtjev moderatora, prokomentarisao svoju izjavu da ,, Bore na licu nijesu problem, one na srcu ili na duši jesu”, istakavši da, iako treba voditi računa o fizičkom zdravlju, u današnje vrijeme se previše misli na to kako izgledamo, a ne na ono što nosimo u sebi. Te dvije stvari bi morale da budu jednako važne radi postizanja sreće i zadovoljstva, zaključio je autor ,,Škole života”.