Elma Bučan: Život čine male stvari, i samo ako tako odlučimo, možemo da budemo srećni

Promocija zbirke priča “U tom mjesecu maju” autorke Elme Bučan predstavljena je u Gradskoj kući. Događaj je organizovan u okviru aprilskog repertoara JU Narodna biblioteka “Njegoš”.

 

Prema riječima spisateljice, ova knjiga je posvećena “punoljetstvu” njene multiple skleroze, koja se u vidu lajtmotiva javlja kroz čitav tekst, bilo da zauzima centralno mjesto, ili se tek provuče da podsjeti čitaoca da je sve vrijeme tu.

 

Paralelno sa progresijom bolesti, mlada junakinja doživljava uspone i padove, na privatnom i profesionalnom planu. O životu i borbi sa MS-om, o putu prihvatanja svog stanja i ljudima koji su joj pomogli i odmogli u svemu tome, Elma Bučan je govorila sa moderatorom Darkom Nikolićem.

 

Priča pod naslovom “Ali ipak” dotiče se života u patrijarhalnoj sredini, u porodici u kojoj žene nemaju ista prava kao muškarci, i upravo tu su korijeni autodestrukcije koja se razvija kod glavne junakinje, odnosno same autorke.

 

“Pored te patrijarhalne okovanosti, drugi veliki razlog zbog koga sam razvila tu autodestrukciju je problem zavisnosti, alkoholizam mog oca”, a takve stvari, objasnila je Bučan, utiču na cijelu porodicu. Zbog toga su svi članovi porodice živjeli u paralelnim svjetovima, nastavila je ona, pojasnivši:

“U tom stanju svijesti, kad je otac pijan, svi smo mi morali da pazimo da ne izgovorimo nešto pogrešno”.

 

Problemi u porodici, i to u maloj sredini pod snažnim, opresivnim uticajem patrijarhalnih pravila i restrikcija, doveli su do želje za oslobađanjem. Upravo u tom periodu se javlja ljubav prema knjigama, a ubrzo i želja za stvaranjem priča, odnosno pisanjem. Međutim, pravo oslobađanje je, kako je otkrila, došlo je tek sa pojavom bolesti koja je izmijenila njen pogled na život i ono što je zapravo važno. “Paradoksalno, multipla skleroza mi je pomogla da se oslobodim, srušim samu sebe i na tim ruševinama počela da gradim ono što sam zaista željela da budem, bez obzira na prohtjeve i želje sredine”, otkrila je Bučan.

 

“Put radnika” je priča koja na početku govori o tome šta se sve podrazumijeva da žensko dijete treba da radi u kući, od kuvanja, pranja i ostalih kućnih poslova, do neočekivanih zadataka, sa kojima je junakinja kao djevojčica imala iskustva za vrijeme građenja seoske kuće, poput guranja kolica sa malterom ili razvlačenja armature. Međutim, ni odlazak u veliki grad, na dalje školovanje, nije predstavljao olakšanje, autorka je ovaj period nazvala “gorkim”. Bilo je tako zbog trenutaka u kojima se zemlja nalazila; rat, inflacija i siromaštvo uticali su na dijete iz ruralne sredine koje nije uspijevalo da istinski ostvari kontakt sa vršnjacima iz velikog grada. Sve to u kombinaciji sa studiranjem nečega što nije bilo u vezi sa književnošću učinilo je to gorskim iskustvom, objasnila je autorka.

 

U priči “Zao duh” dolazimo do maja 2000. godine, upravo onog iz naslova knjige. Bezazleni izlazak u diskoteku rezultira simptomima bolesti koja će junakinju priče natjerati na uzaludno putešestvije po zdrastvenim ustanovama, gdje ni nakon tri sedmice neće dobiti dijagnozu, pomoć niti savjet šta dalje. Sve do 2005. godine nije dobila dijagnozu. Međutim, ona i njeni prijatelji su i u tome pokušali kroz humor naći način da se suoče sa novonastalim okolnostima.

“Oni bi namjerno pravili šale, i ja sam morala da se smijem, lijeva strana lica bi krenula u osmijeh, a ostalo je bilo mrtvo, i to je djelovalo tako da sam se i ja, sama sebi smijala”, rekla je Elma Bučan.

 

2010. godine se odselila u Belgiju. Pritisak i strest navikavanja na novu sredinu javljaju se uporedo sa progresijom bolesti, a štaka joj postaje stalni saputnik, međutim, sve to je nije pokolebalo, nastavila je da se bori. Počela je da se interesuje za kristale, uči o carstvu minerala, i pravi nakit. Istovremeno uči da svira harfu, i kako kaže, uz progresiju bolesti i nove limite onoga što tijelo može, pronalazi nove stvari kojima kojima se prilagođava i u njima pronalazi sreću. Tako se javila i ljubav prema astrologiji, između drugih stvari.

 

Priča pod nazivom “Obećanja” tematizuje bol gubitka vešedecenijskog prijateljstva i prekršenih obećanja, a završava se citatom Meše Selimovića “U početku bješe ljubav, u životu mržnja, na kraju sjećanje…” Upravo je ovaj citat u vezi sa propalim brakom, koji je počeo obećanjem lijepog zajedničkog života, a završio fizičkim nasiljem, koje je dodatno pogoršalo zdravstveno stanje autorke.

 

Priča koja govori direktno o tome je “Igrati se sa vatrom” u kojoj naratorka kaže:

“Nije samo moj muž bio kriv. Rekla sam to da ga isprovociram. Glavni krivac bila sam ja”.

 

Potom nastavlja riječima oca koji je na raspad braka svoje kćerke gledao drugačije:

“Žena je ta koja mora pokazati mudrost, pokornost, poslušnost i ravnotežu da bi brak opstao”.

Poslije toga je u odnosu sa ocem ostalo samo poštovanje, dok je ljubav iščezla, otkrila je Bučan.

 

Jedan od najtežih trenutaka opisan je u priči “Kada sam poželjela da umrem”, na svu sreću do tragedije nije došlo.

“To je bila glupost”, rekla je Elma Bučan, jer je život dar.

“Život čine male stvari, i samo ako tako odlučimo, možemo da budemo srećni”, istakla je ona.

 

To je iskustvo bilo presudno za ostatak njenog života, ta odluka da nastavi da živi i okrene se lijepim stvarima; ne onome što ne može, već novim i i uzbuljivim stvarima kojima može da se bavi.

 

Završna priča, pod naslovom “Moja MS i njeni hirovi”, govori upravo o prihvatanju bolesti kao svoje, učenju da se sa njome živi ili da se uprkos njoj srećno živi.

 

Na kraju, odluka da napiše knjigu došla je, osim iz višegodišnje želje za pisanjem, i iz nade da će dijeljenjem svoga iskustva, pomoći i drugim ljudima sa MS-om da prihvate okolnosti u kojima su se našli i da nastave da se bore i žive život punim plućima.