Miloš Đurđevac – Cilj

Vremenom postajemo nesvjesni na kojoj smo etapi puta i gubimo osjećaj za vrijednost onoga za šta se borimo.

Do cilja se ne stiže lako, ali naš saputnik je vrijeme. U startu smo puni želje i motivacije znajući koji nam je cilj, za početak neopipljiv i neostvaren. Koračajući tim putem postajemo grubi, bezosjećaja za stvarnost, bez prvobitne želje. Mi ne možemo da promijenimo vrijeme, našeg saputnika, ali ono može nas. Iskra koja je u početku sijala zna i da nestane. To ne bi bio problem kad bismo uspjeli da vratimo prvobitnu volju i shvatimo vrijednost cilja za koji se borimo.

A shvatićemo samo onda kad se okrenemo iza sebe i pogledamo šta smo uradili. Početak našeg puta se izgubio iz vidokruga. Ni kraj se ne nazire, ali sve nam ukazuje na to da smo daleko odmakli i da nam još borbe predstoji. Vrijeme nam postavlja iskušenja na raznolike načine. Naš put ukrsti se sa drugim putevima, različitim i stranim, ali jedinstvenim za onog koji ga prelazi. Bićemo u situaciji da dijelimo put sa drugim ljudima. Neki će prije ili kasnije otići, dok će drugi biti tu do kraja našeg putovanja. Svjesni smo da nijesu slučajno sa nama i odlučno vodimo životnu borbu zajedno sa njima. Ljudska istrajnost nezaustavljivo raste i nadmašuje domete mogućeg i stvarnog.

Kada se put završi i okrenemo se oko sebe, vidjećemo možda i najveću nagradu. To su ljudi koji su bili uz nas kad drugi nijesu, njihovu vrijednost tokom zajedničke borbe nijesmo spoznali, a bili su nam oslonac sve vrijeme. Bog osjeti ljudsku slabost i pošalje prave osobe da nam pomognu u ostvarenju cilja. Zahvalnost, uz prvobitno naciljan uspjeh, nešto je što ćemo steći po završetku putovanja.