“Ničija šćer” predstavljena na beogradskom sajmu

Promocija zbirke poezije “Ničija šćer” pjesnikinje Save Radulović iz Nikšića predstavljena je na šezdestpetom Međunarodnom beogradskom sajmu, 27. oktobara 2022. godine.

O zbirci su govorili različiti pisci sa naših prostora. Među njima je i Matija Bećković koji navodi:

“Koliko je samo promocija predstavljeno na ovom sajmu, ali ja mislim da se nijedna od
njih ne može meriti sa ovom ovde koju mi vidimo i da nema tolikih pesnika, nijedan koji
je uzbuđeniji od ove Save Radulović. A ja sam samo video kad je stigla ta knjiga da se ona potpisuje sa dva „v“, i kad pomislim šta su sve pesnici izmišljali da nekako skrenu pažnju na sebe i kakvih je sve bilo glasovitih pesnika, ali se niko toga nije setio. I ona
ništa više da ne uradi, ništa da ne napiše, ona postaje jedinstvena, super, a ta jedinstvenost je toliko u vezi sa poezijom i sa ličnošću pesnika, da neko gori za poeziju u vreme kad se govori da samo se za poeziju ne gori, a za sve drugo se crkava i gine. I sve što sam imao: ikakav kontakt, razgovor, razmenio neku riječ sa njom, to je sve bila čista
poezija. Ona je tamo neka srna koja drhti, živi tamo u nekoj pustinji na jedvite jade. I sama ta dosetka, pa i taj naslov, pa i sve ovo što smo čuli samo dokazuje da ona piše svoje pesme, ispisuje svoj život. Da zamijenite korice na tim knjigama, ni pjesnici ne bi primijetili da to nijesu njihove pjesme. Sve su iste, sve su iz istoga aparata.
A ono što sam mislio, ja sam to već napisao kao neku preporuku, i nema sumnje – dobili smo jednu
pesnikinju prvoga reda, iznijansiranu, tanku, darovitu, koja treperi poput jasike, koja i jedino treperi u celoj šumi. Divota da je mogla da dođe. To je bio čitav podvig! Ne sumnjam uopšte da će uspeti! Nema ko drugi da uspe, a ona hoće! Takve nema!”

Milutin Mićović je rekao:

“Ja sam Savu nazvao, naravno, čitajući to što piše, a i gledajući je ovako uživo – Srna
među zvjerovima! Ona tako živi u ovom svijetu, kao srna među zvjerovima. Jedina
sigurnost kod nje je ta da se dohvati pjesničke riječi. Tada dobija sigurnost i tada, iako
trepereći, osjeća da se nalazi u središtu ovog našeg svijeta. Dakle, jedino s riječju.
Mnogo je knjiga, mnogo se piše poezije, tek poneka knjiga pesnička živi s onom tajnom
poezije koja je jednaka kroz sva vremena. A kad kažem sva vremena, to znači da se dotakla
nečeg što je dublje od vremena, kao što je i svaki čovjek dublji od vremena i zato se bori
junački ili se ili se nosi kukavički sa izazovima vremena. I bez te iskre dubinske,
nema ni poezije, nažalost nema ni čovjeka. Eto, to povezivanje koje se desi sa tom
dubljom, moćnom, treperećom tajnom, ono može da uspravi čovjeka i da mu da riječi, koje će ga iznutra ostvariti i dati mu realno postojanje, realnu moć da postoji u ovom čudesnom, tajnovitom svijetu koji najčešće ždere gladno, najgladnije ništavilo. U tim koordinatama ostati, postati, biti živ, imati svoju riječ je čudo života. Eto, naša Sava
Radulović, odskoro prisutnija u našoj javnosti, taj njen trepetni glas, umni glas, ta njena rječitost tipično pjesnička, njena metafora, njene unutrašnje protivrječnosti, sve se to čita, ne samo kao njeno nego kao svakog čitaoca koji ima prijemnike za tu poeziju. Zato je ona vrlo već rado čitana. I njena poezija se tako doživljava kao mila, prijatna,
duboka i s čežnjom da se upozna jednom takav pjesnik, koji je rijedak u savremenom
svijetu.”
“Ničija šćer” naišla je na pozitivne kritike kako među piscima tako i čitaocima.