Poezija: "Epilog Evgenije Onjegina" – A. S. Puškin
Ja pamtim divno magnovenje,
Kad sretoh tebe na svom putu,
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
Kroz burni život hitrobežni,
Kroz strasti, iskušenja mnoga,
Ja dugo slušah glas tvoj nežni
O sanjah crte lica tvoga.
Al´ korak leta neizbežni
Pogasio je mašte tajne,
Zaglušio je glas tvoj nežni
I otro lika crte sjajne.
Teko je život, pun čeznuća,
Pun mraka, zla i ropskih uza,
Bez rajskog sna,bez nadahnuća,
I bez božanstva i bez suza.
Al´ opet nasta otkrovenje,
I sad si opet na mom putu
Ko svetlih snova ostvarenje,
Ko neba dah u zemnom kutu.
I srce puno je pregnuća:
Ti vraćaš sve što vreme uze,
I rajske sne i nadahnuća,
božanstva dah i rajske suze.
