Krivokapić: Osjećaj da si nešto sam stvorio i uradio ne može ni sa čim da se mjeri

„Ja sam Tamara Krivokapić, violinistkinja, zaljubljenik u umjetnost, esteta, avanturista, glavom u oblacima, a opet nogama čvrsto na zemlji. Trudim se da radim na sebi, nadograđujem svoje znanje, proširujem vidike, zadajem katkad nemoguće izazove, jer osjećaj da si nešto sam stvorio i uradio ne može ni sa čim da se mjeri. Volim putovanja i različitosti, jer ljudi smo i smatram da je svrha života, pogotovo u današnjem vremenu, naučiti živjeti nesmetano sa tim“, započinje priču o sebi Tamara, naša sugrađanka. Ona za naš portal govori o ljubavi prema muzici, nastupima,planovima…

Mislim da ne postoji čovjek na planeti Zemlji koji moze živjeti bez muzike, sve što se dešava oko nas je muzika,žubor vode, cvrkut ptica, pa i na samom rođenju zaplačemo, proizvedemo zvuk. Imala sam tu sreću da već od 6. godine shvatim da je muzika zaista moja velika ljubav i na kraju životni poziv.

Mišljenja sam da svako od nas posjeduje talenat za nešto, toliko je zanimanja na svijetu, izbora, ali bez upornosti i želje da se istraje ili isproba u nečemu, taj dar od Boga biva napušten, nažalost. Svašta nešto ‘čuči’ u nama, samo treba prepoznati i njegovati. Jedina sam u porodici koja se bavi ovim zanimanjem, ali svakako da i među njima ima sluhista, to moram naglasiti.

Osnovno muzičko obrazovanje sam završila u Nikšiću, sa 13. godina sam upisala Srednju muzičku školu za talente u Podgorici, zatim akademiju na Cetinju, a Specijalisticke studije završila u Trstu, Italija. Ne planiram da se zaustavim na tome. Jako je teško bilo postici da kao dijete relativno, imam djetinjstvo i budem već dobrim dijelom u ‘svijetu odraslih’, sa mnogo obaveza, ali ne žalim ni za čim, naprotiv, jako sam zahvalna kako me je ovaj poziv disciplinovao na pravi način.

Ne kaze se uzalud kraljica instrumenata, ali je prava istina da sam željela da sviram sve, samo ne ono što je moja starija sestra tada svirala – klavir, haha.

Istina je da je svaki na svoj način poseban i ima svoju draž, ali bih opet izdojila nastup u Beču i Budimpešti, svirajući djela kompozitora koja su ponikli upravo u tim metropolama klasične muzike. Osjećaj je zaista neprocjenjiv.

Odgovornost je jednaka, to svakako, ali što se mene lično tiče, lakše je nastupati solo, opet sebi možete dati neku vrstu slobode, u smislu muzičkog izražaja, dok već u kamernom sastavu sve mora biti kristalno jasno, tačno, precizno, jer nas je više i treba sve uklopiti.

Trenutno sam član Crnogorskog simfonijskog orkestra, sa kojim nastupamo u sklopu koncertne sezone. Uporedo sa tim moj kolega prof. Slobodan Bogdanović i ja već godinama sviramo zajedno u duu Guitalin koji cine gitara – violina i dajemo oduška našoj mašti, pa sem klasike na našem repertoaru se može naći filmska muzika, tango, rok, pop, internacionalna muzika, jazz, itd.

 

Trudim se ostaviti neki svoj lični pečat, jer ne postoje dva ista muzičara, dva ista načina sviranja, ali definitivno koga bih izdvojila kao meni jako posebne su violinisti Janine Jansen i Maxim Vengerov. Sem vrhunske tehnike, posjeduju nevjerovatnu muzikalnost i energiju koju jako volim.

Uh, ovo je jako teško pitanje za nekoga ko ne zna šta bi prije. Naravno da sam fokusirana na violinu i sve obaveze koje idu uz nju, ali definitivno da uživam u nekim stvari koje su možda, na prvi pogled, neobične za jednog umjetnika. Jako volim sport, borilačke vjestine, uživam u plivanju i ronjenju, putovanjima, more mi je sve, ples ne smijem izostaviti, adrenalin me jako privlači i eto oprobala sam se i u tim avanturama, skokovima sa velikih visina i srce koje lupa dva dana poslije toga, ali opet bih.

S obzirom da nastupam pune 24 godine pred publikom trema kao pojam ne postoji, više je to osjećaj odgovornosti, koji se odnosi na kvalitet spremnosti i onda zaista dobijem veliku želju da pokažem publici šta sam ja to radila u svoja četiri zida, mjesecima nazad. I brojnost publike, aplauz, posvećenost u slušanju jako znače, sve su to faktori koji utiču na izvođenje, kod mene naravno u pozitivnom smislu, daju dodatnu mentalnu i fizičku energiju.

Što sam mlada postala majka i od tada se život okrenuo za 360 stepeni, na najljepši mogući način. Nevjerovatno kakva mi se želja probudila za daljim napredovanjem, zbog sebe i svog djeteta, što se i desilo. Nije bilo lako, ali sam zaista ponosna na tu činjenicu.

Kao što rekoh, što se tiče obrazovanja, definitivno da želim upisati i master studije, uvijek sam realna i tražim momenat kada bi to bilo idealno, zbog svih obaveza koje imam. Uvijek volim da se prihvatim određenog posla kada sam 100% sigurna da to mogu završiti kako treba, ništa na pola. Onda nema smisla. Ali će se desiti, Bože zdravlja.

Borite se, za sve u životu. Bilo da su studije, posao, ljubav, šta god da je u pitanju. Nikad u životu ne znamo šta nas sve može snaći, bilo loše ili dobro, ali to je život. I kratko smo tu, nemamo vremena za odlagati bilo šta, ne znamo šta nosi sjutra. I kad kažu ne možete, vjerujte srcu ako govori suprotno. Živi sam svjedok toga i zaista na kraju uspije.