Jovo Radović: Poezija je danas precijenjena i njeni realni dometi su mnogo manji od dometa proze

Mladi pisac i pjesnik, Jovo Radović, rođen je 18. IV 2002. u Nikšiću. Porijeklom je iz Pive i sa majčine i sa očeve strane, što uvijek sa zadovoljstvom ističe jer je upravo taj dukat stare srpske Hercegovine svojom bistrinom, drevnošću i krepkošću izgradio njegov duh i njegovu prirodu. Član je književnog kluba Poenta Poetika.

Za naš portal govori o ljubvi prema pisanju, pjesmam, inspiraciji, planovima…

Na to pitanje često odgovaram Kišovim citatom koji kaže: “Pisanje je taština. Taština koja mi se ponekad čini manje ništavnom od drugih oblika egzistencije”. Kada čujem da neki pisac ili pjesnik govori o tome kako piše iz neke silne ljubavi odmah znam da su njegovi radovi zamorno fraziranje i praznoslovlje. Ja uzimam olovku i hartiju samo onda kada mi ništa drugo ne preostaje nego da nešto napišem i time dodatno pomognem obesmišljavanju sizifizma koji je svojstven svim ljudima i cijelom čovječanstvu. Dakle, bilo bi mnogo valjanije da sam vičan izučiti neki dobar zanat.

Mnogo češće pišem prozu koju smatram najjuzvišenijom književnom formom. Mišljenja sam da je poezija danas precijenjena i da su njeni realni dometi mnogo manji od dometa proze. Valjda to ima veze sa današnjim suludim neoliberalnim konceptom savremenih društava koji se zasniva na jektičavoj konzumaciji kulturnih sadržaja; što kraće i rjeđe, to bolje. Svi nađu vremena da pročitaju koji stih i time sebe ubijede da su građani po noblesu, ali rijetko ko svakog dana čita, promišlja i uzrasta duhom. Kada ovo govorim uvijek mislim na ljude koji se slove kao obrazovani, a za naše stare seljake, gorštake, nije potrebna nikakva dalja nauka od one koju su naučili od života, a ona je golema i viša od mnogih onih nauka koje štuje “nobles”.

Sjećam se kada sam počeo da objavljujem prve radove, što je bilo vrlo spontano, ali se ne sjećam kada sam počeo pisati.

Ono što je inspiracija piscu je za većinu ljudi banalno i svakidašnje. Može to biti neka grmljavina daleko u planinama, ili ostarelo, napušteno pseto koje se vuče po asfaltu. Često, u naletu tog kreativnog, stvaralačkog “inspirijuma” započnem pisati nešto brzo, da ne izgubim misao, a onda se razočaram kada vidim da su ta misao i taj osjećaj bili previše glomazni za napisati. Zbog toga pišem samo onda, kao što sam prije rekao, kada moram nešto napisati jer je to “manja taština”.

Imam, kao i svaki mladi čovjek. Uzori nam pomažu da izgradimo svoj indetitet i profilišemo svoje ja u društvu ali nemam pozitivno mišljenje o poistovjećivanju sa bilo kojom osobom. U književnosti izuzetno cijenim naše srpske klasike poput Andrića, Selimovića, Šćepanovića, Njegoša, Crnjanskog, od francuskih pisaca Kamija i Igoa, njemačkih Hermana Hesea i Tomasa Mana, ali posebnu ljubav gajim prema Dostojevskom i njegovom djelu “Braća Karamazov” koje je po mišljenju mnogih najbolji roman svih vremena.

Jesam ali za mene lično nagrada ne predstavlja neku posebnu satisfakciju niti nagrade smatram mjerom kvaliteta, što je potvrdila, po ko zna koji put, dodjela ovogodišnje NIN-ove nagrade, ali pomažu čovjeku da se probije u svijetu književnosti (nažalost i da se uobrazi). Učestvovao sam na konkursu koji je objavila NVO „Ženski glasovi“ za najbolju kratku priču na temu “Lična sloboda” za sve crnogorske pisce do 30 godina starosti. Obje priče su mi ušle u zbirku „Lična sloboda“ pod nazivom „Košmar“ i „Priča o lotosovom cvijetu“ i nagrađene posebnom nagradom. Dobio sam “Zlatno zmajevo jaje” za priču “Balos Liburnijski” na konkursu na temu Ilira koji se održavao u sklopu regionalnog festivala “Refesticon”. Na konkursu koji je raspisalo udruženje književnika “Novi pogled” i uredništvo časopisa “Nevska formula” iz Sankt Peterburga, posvećenog Sergeju Jesenjinu osvojio sam treće mjesto u kategoriji “молодой поэт”. Na petom državnom takmičmenju iz sociologije sam osvojio treće mjesto za esej “Mladi i ljubav latice su jednog cvijeta”.

Bavim se volontiranjem, građanskim aktivizmom, pišem kolumne, čitam, gledam filmove, serije, slušam muziku. Većinom ono što rade skoro svi mladi ljudi. Posebna interesovanja gajim prema proučavanju religije, filozofije i sociologije.

Hristos je rekao: “Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.” Nijesam kadar smisliti bolju poruku za bilo kojeg mladog čovjeka jer sve važne poruke u knjigama postoje već hiljadama godina. Njihovo je samo da ih čitaju i tumače ali da nikad ne pomisle da mnogo znaju jer će tek tada postati prave neznalice.

G.V.