Organizovana promocija knjige Todora Živaljevića u Nikšiću
Gost nikšićke tribine Udruženja književnika Crne Gore ,,Svobodijada”, koji je održan u ponedjeljak 4. aprila u prostorijama Društva crnogorsko–ruskog prijateljstva „Sveti Georgije” bio je književnik Todor Živaljević Velički. Specijalni povod za razgovor sa ovim književnikom bila je njegova poema ,,Metoh i ja”.
Razgovor o knjizi vodila je urednica tribine Milica Bakrač. Ona je ocijenila da je ova Živaljevićeva poema njegova „labud pjesma”, ispovijest, sjećanje na mladost, piše ,,Dan”.
,,Izgovorio je zavičaj: Metoh i ja – te dvije riječi kao dva krila ptice, koja ne mogu jedno bez drugoga, napravile su savršen let nakon ogromnog Todorovog poetskog putešestvija. Ovom temom autor je vratio ,,dug” najsvetijoj od svetih zemalja, zemlji predaka. Nije joj dao da bude zaboravljena. Raširio je ruke da mu ne bi ukrali prošlost. Pustio je da mu pucaju srce da mu ne bi ubili ime. Kroz Rugovsku klisuru, uz Bjeluhu i Čakor, kroz Veliku, Živaljević je nosio ime Metohije. Nakon izlaska iz štampe ove knjige, da li je imalo minuo bol za oskrnavljenim metohijskim nebom i zemljom? Ova knjiga je ,,zapisivana” od najranijeg djetinjstva. Čitava mladost diktirala je rečenice i strofe. Za Todora je Metohija neprolazna riječ”, zaključila je Bakrač.
Todor Živaljević Velički je rekao da duhovna bol za Metohijom kod njega traje pola vijeka. Ko nema taj bol, smatra književnik, nema ni sjećanje.
,,Potrošeno je i sjećanje. Čekao sam ovu pjesmu sve ovo vrijeme, jer sam pun uspomena. Vapio sam da dođe taj stih koji će ispuniti tih pedeset godina čekanja. Bilo me pomalo sramota, kad sam se vraćao Metohiji, mnogi pjesnici su imali otadžbinske pjesme, sa pozivima ,,na juriš”, ja sam se nekako krio, jer nijesam imao pjesmu srca. Direktor Pećke gimnazije, Simonović, povodom spomenice gimnazije, tražio je da napišem prigodan prozni tekst. To je bila predistorija ove knjige. Napisao sam neku vrstu proznog teksta, koji je imao emocionalnu, lirsku intonaciju. To sam ostavio tako. Kasnije dok sam čitao taj prozni tekst, kao da se istog trena preobražavao u stihove. Pjesma je nastala u jednom dahu. Napisao sam pjesmu svog života. Napisao sam je iz daha. Najčistije ljudsko osjećanje je poezija. Dok sam je pisao, osjećao sam se kao Laza Kostić, kad je pisao „Santa Maria dela sallute”, pjesmu koja je sam vrh srpske poezije. Ako u mom stvaralaštvu postoji sam vrh, po kome će me prepoznavati u budućem vremenu, možda ću se i ja povezati sa bolovanjem moje Metohije, u duhovnom i fizičkom smislu. Kad sam je napisao, doživio sam katarzu, pročišćenje. Ja sam te večeri poslije 50 godina ponovo bio rođen”, kazao je Živaljević.
Živaljević je čitao odlomke iz svoje knjige, dok je pojac Luka Cicmil odsvirao nekoliko numera na gitari.
D.D.