Dado Petrić: Zabilježiti nečije uspomene je velika odgovornost, al i posebno zadovoljstvo

Dalibor Dado Petrić, mladi i uspješni Nikšićanin, fotografisanjem se bavi već više od deset godina. Rođen je jednog sunčanog oktobra u zoru, 80-tih u Nikšiću i smatra da mu je to dosta obilježilo život, “jer uvijek ta svjetlost zore (u bilo kojoj situaciji) pobijedi nad tamom noći”. Djetinjstvo je proveo po obroncima Tovića, gdje mu se probudila ljubav prema prirodi i avanturističkom duhu koja ga i danas prati. Zatim je uslijedilo, školovanje, zaposlenje, brak, postao je saputnik svojoj ženi i roditelj jednom dječaku, a oni njemu smisao i sam život.

Kako i kada ste počeli da se bavite fotografijom?

Fotografijom sam se počeo baviti kad se javila ljubav za njom, prije nešto više od 10 godina. Pošto mi je u to vrijeme jedan od hobija bilo planinarenje, želio sam te momente osim u glavi imati i u drugom obliku. Počeo sam praviti uspomene za sebe sa mnogih planinarskih tura. I kad sam se posle izvjesnog vremena vraćao tim fotografijama, uvijek su mi budile isti osjećaj ljepote, a to je sjajna stvar. To je možda bilo presudno da mi i fotografija postane hobi, a sad već, većim dijelom i zanimanje.

Sjećate li se prvog profesionalnog fotoaparata sa kojim ste radili?

Pa svakako da nisam prvo imao profesionalni aparat. Nekako je u tim tehničkim izborima išlo sve postupno. Kao i u svemu čovjek prvo prolazi faze usavršavanja, puno učenja, upoznavanja sa samom fotografijom, a tek onda dođe želja da se to znanje i tehnički isprati izborom kvalitetnijeg fotoaparata i rezultat sveobuhvatno bude bolji kvalitet fotografije. Tako da sam počeo od Samsunga, a onda prešao na poluprofesionalne i profesionalne aparate. Za sad su moji izbori Canon 6D i 5D mark III.

Kada ste napravili prvu profesionalnu fotografiju?

Portreti su kompleksni jer se njima daje cjelokupan prikaz čovjeka. Ono što je svakako po meni važno je upoznavanje same osobe koju fotografišem. Pri tom mislim da treba pronaći pravu pozu koja subjektu najviše odgovara, u kojoj se osjeća prijatno, jer će u njoj on dati svoj maksimum, doći će do izražaja pogled (jer su oči i pogled najupečatljiviji dio portreta), zatim ekspresija lica i još niz stvari koje svakako uključuju pravilno kadriranje, svijetlo… Jednostavno treba da se sve to dobro “upakuje” da bi i ja i druga strana bili zadovoljni.

Šta najviše volite da fotografišete?

Najprije je to bilo fotografisanje pejzaža, jer mislim da ne postoji savršeniji umjetnik od onog što priroda može da stvori, a vi ste tu da baš takav tren uhvatite. Jer priroda u meni budi sva osjećanja, sav mir je u njoj, svo kretanje, sva snaga, moć, opuštanje, ljubav, zato mi je neiscrpna inspiracija.

A onda mi je wedding (svadbena) fotografija postala izazov. Zabilježiti nečije uspomene je velika odgovornost, al i posebno zadovoljstvo. Uhvatiti emociju dvoje ljudi kroz objektiv je posebna draž i neopisiva je moć energije koju tada dobijam. Posebno je lijepo kad u konsultaciji sa mladencima imam prostora da ispoljim svoju kreativnost, stavim, da kažem, svoj “pečat”, jer baš zbog njega se prave izbori u odabiru fotografa. Svak ima nešto svoje i to je kao takvo divno, bira svak po svom senzibilitetu.

Po Vašem mišljenju, šta je potrebno za dobru fotografiju?

Prije svega kad nešto ili neko probudi želju u meni, onda ta dobra fotografija i nastane. A ako govorimo tehnički, to je onda svako svijetlo. Možemo imati savršenu kompoziciju, scenografiju, al ako u svemu tome (bilo predmet ili da se radi o biću) ne osvjetlimo kako treba, naš rezultat izostaje. To je magija zvana sjenke, sa kojim se jednostavno svaki fotograf igra na svoj način.

Sve više je onih koji žele da se bave fotografijom. Šta biste ih posavjetovali?

Pretpostavimo da taj koji se počinje baviti fotografijom ima veliku želju i volju da istraje u tome, jer je to konstantan rad i usavršavanje, al sigurno i jedan od ljepših poslova u odabiru hobija ili zanimanja. Možda prije svega trebaju da se nauče zapažanju (jer kod svakog od nas je različito, a baš ono čini da imamo svoj upečatljiv stil u fotografiji). Svakako od toga prvo krenuti. Onda pored niza stvari koje tehnički morate savladati vezano za nju, na kraju tek dolazi odabir aparata, jer se uvijek vodim onom, da je bitnije ko se nalazi iza aparata, a ne kakav aparat imaš.

Šta za Vas predstavlja fotografisanje?

Pa predstavlja više stvari za mene. Prvo radost neopisivu! Onda potragu ili da je nazovem most između vidljivog i nevidljivog, ono što u meni ona pokrene i ono carstvo vidljivog koje je u tom momentu ispred mene. Ljubav to je neizostavno, a bude i moj simbol, jer me drugi prepoznaju u njoj.

Da li možda imate u planu izložbu svojih fotografija?

Sto se tiče izložbe, još uvijek nemam nešto konkretno u planu, mada sam imao niz ponuda baš što se tiče svadbene fotografije, al mi se čini da još uvijek nisam dovoljno dobar da na taj način sebe predstavim svijetu. Po meni, ima tu još puno stvari da “sazrene”. Polako, doći će vrijeme i za to.

Šta za Vas predstavlja Nikšić i imate li omiljeno mjesto u Nikšiću?

Nikšić – toplina, dom, mnogo toga što je prvo u mom životu se desilo u ovom gradu. Sumraci, svitanja, lutanja, maštanja, ljubavi, mirisi, uspomene.

Poruka mladima?

Moja poruka bi bila – Da uhvate Tren! On je ustvari ta početna iskra koja nas čini prisutnima u sopstvenom životu.