Jedna ličnost – jedan grad

Naš čuveni pjesnik, Vitomir Vito Nikolić, je prve dane života proveo u Mostaru. Vitomirova majka Danica umrla je 1936. godine.

U Mostaru – tom lijepom gradu, gdje je Borivoje, Vitov otac službovao kao podoficir jugoslovenske vojske, Nikolići će do aprilskog sloma Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1941. godine živjeti u dobrim materijalnim prilikama. Nakon bombardovanja Mostara, otac dječake sklanja u rodni Nikšić. Ali, udarci zlosrećne sudbine neće zadugo poštedjeti ovu malobrojnu porodicu. U dječjoj igri, ručnom bombom, 1942. godine, život će izgubiti Vitomirov stariji brat Branko, a samo godinu kasnije, poginuće od rafala italijanske patrole glava porodice Borivoje. Dogodilo se to u vrijeme policijskog časa, kada je u sobi upalio svjetlo. Devetogodišnji Vitomir, posljednji član porodice, usred vrtloga ratnog pakla ne zna ni kuda ni kome. Privremeno utočište nalazi kod strica, strine, tetke…Poslije dugog niza nesreća i bijede Vito će u domovima za ratnu siročad naći kakvu-takvu zamijenu za toplinu porodičnog ognjišta. Uslovi za normalan život u prihvatilištima bili su znatno bolji nego u okruženju. Prema sjećanju Koste Vujovića, upravnika Doma u Bralenovici, Vitomir često samovoljno napušta tu sredinu, ali budući da je bio stariji od ostalih “nijesu ga tragali”, a za mlađima iz Uprave Doma „dali bi se u potragu ponekad i uz pomoć milicije”. U martu 1945. godine, sa tridesetak nikšićkih mališana, ratnih sirotana, prevezen je avionom u Bugarsku. Smješteni su u dječiji dom u Mezdri, malom gradu 60-ak kilometara sjeveroistočno od Sofije, na čijoj su se željezničkoj stanici zadržavali vozovi koji su iz Evrope išli prema Istoku. Prilikom povratka u domovinu, septembra 1945. godine Nikolićeva grupa upućena je u Čestereg, jedno opustjelo njemačko selo, udaljeno desetak kilometara od Zrenjanina. Od fašističke okupacije Nikšić je oslobođen 18. septembra 1944. godine i tog mjeseca bio je najveći oslobođeni grad u Jugoslaviji. Sjećanje na prve dane u slobodi Vito će objaviti 1961. u tek osnovanim „Nikšićkim novinama” sa pritajenom tugom čovjeka, koji nije imao sreću da svoje djetinjstvo živi u slobodi. Sudbina mu nije bila od početka naklonjena ni kad je u pitanju njegovo redovno školovanje. Prvi razred osnovne škole počeo je sa svojom generacijom u Nikšiću 1941. godine. Ali, poslije bratove pogibije, da bi ga sačuvao, otac ga zadržava u kući obećanjem da će ga ponovo poslati u školu kada dođe mirnije vrijeme. No, rat se odužio. Vitov otac Borivoje poginuće 1943. godine, dječaka prihvata tetka i sa novom generacijom opet ga upisuje u školu. Saveznički avioni u danima kad je završavao prvi razred porušiće obje zgrade škola u Nikšiću, pa će taj prvi i ostale razrede osnovne škole Vitomir završiti kasnije u slobodnoj zemlji. Prvih poratnih godina zanimaće ga i gluma. Nekoliko epizodnih uloga dobiće u predstavama Narodnog pozorišta u Nikšiću. Već 1945. godine ljekari su mu postavili dijagnozu „obostrana, aktivna tuberkuloza”. Od te bolesti liječen je i prilikom boravka u Bugarskoj. Grudobolja po povratku iz domova za ratnu siročad uzima sve više maha i Vito je čest pacijent u nikšićkom Dispanzeru za plućne bolesti i Zavodu za tuberkulozu u Brezoviku. Brezovik će biti njegovo najduže i najčešće liječilište, boravište i sklonište. A prvi njegov boravak u ovoj bolnici završio se bjekstvom. Inače, u sanatorijumima i bolnicama za plućne bolesti od 1947. do 1982. godine provešće ukupno, diljem druge Jugoslavije, više od šest godina: Iriški Vijenac, Cetinje, Kolašin, Ostrog, Kasindol, Golnik, Bežanijska kosa, Vojni institut za plućne bolesti u Beogradu 1966. godine, pa opet Brezovik i Brezovik, mnogo puta…Krajnje nepovoljne životne okolnosti, neuredan život, materijalna nemaština, nemiran boemski avanturistički duh i nedisciplina razlozi su zbog kojih ljekari uspijevaju samo da Vitomiru zaliječe, ali ne i izliječe bolest. Iako su 1981. godine u Brezoviku konstatovali znake ozbiljnog oslabljenja njegovog srca kao „reperkusiju opsežne i dugotrajne tuberkuloze pluća” – živio je još gotovo deceniju i po. U Brezovku će 1973. godine upoznati Jelenu Lasicu. Naredne godine sklopljen je brak u kojem je 1975. godine rođena kćerka Danica. Od 1969. godine, Vito je živio u Podgorici. Radio je kao novinar u „Pobjedi“ do 1991. godine. Visokog rasta, u mladosti suvonjav, docnije krupnog tijela, hodao je neobično. Poguren, povijen pod teretom udesa, bolesti i stalne sjenke smrti, obično sa rukama na leđima, koračao je isturajući jedno pa drugo rame, neprekidno drumujući od bolnice do bolnice, od kafane do kafane, od grada do grada, od društva do društva, obilazeći svaku stopu Crne Gore, čiju je istoriju, prostor, ljude i običaje poznavao kao malo ko prije i poslije njega. Markantan, bujne kose, posjedovao je samo njemu svojstven šarm, duhovitost, ali i ponekad „otrovnu” narav zbog koje je ostajao bez mnogih blagodeti života. Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost. U svojoj biografiji napisao je da je kojim slučajem živio u nekoj sredini, koja je manje duhovno integrisana od nikšićke, vjerovatno bi završio kao i toliko drugih iskopnika. Nikšić je bio Vitovo estetsko i duhovno uporište, a profesor Ratko Božović je jednom prilikom rekao da gotovo ne postoji takva veza između jednog grada i jednog pjesnika, kakva je veza između Nikšića i Vita Nikolića. Iako je često fizički bio van Nikšića i iako je zadnje godine života proveo u Podgorici, Vito duhovno nikada nije pošao iz Nikšića, postavši možda i najveći simbol ovoga grada. U redakciji „Pobjede“ i danas žive sjećanja na Vitove dosjetke, ali i na obavezna skandiranja „Su, su, Sutjeska“ duž holova novinske zgrade, kada bi se ponedjeljkom zadovoljan vraćao na posao iz Nikšića, nakon još jedne pobjede „Sutjeske“. Objavio je više knjiga, a pjesme iz istih su stekle nevjerovatno veliku popularnost kod nas. Preminuo je u snu. Tiho, onako kao što je i živio. Sahranjen je na takozvanom privremenom groblju iza Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, upravo na onom mjestu gdje se prvih godina poslije drugog svjetskog rata nalazila svlačionica fudbalskog kluba „Sutjeska“, u kojoj je proveo dvije hladne nikšićke zime. Na prvu godišnjicu smrti porodica je posmrtne ostatke prenijela u staro nikšićko groblje, što se stoljećima prostire oko Crkve Svetih apostola Petra i Pavla, koju je prema opšteprihvaćenom predanju u drugoj polovini 10. vijeka podigao Petar Jakičić iz plemena Nikšići. Humku gdje zauvijek počiva neumorni skitač i drumovnik prekriva ploča od crnog mermera na kojoj je, po njegovoj želji, ispisano samo: „Vitomir Nikolić — književnik”. „Veliki nemir” našao je svoj vječni mir u gradu, kojem je svim svojim bićem pripadao. U dušama ljubitelja njegove poezije odavno je podignut spomenik veći i ljepši.

Vitomir Vito Nikolić je rođen 1934. godine u Mostaru. Preminuo je u Podgorici 1994. godine.

Izvor: Društvo prijatelja biblioteke “Njegoš”