Nova godina budi najljepša osjećanja

U noći 31. decembra, odnosno u ranim jutarnjim časovima 1. januara, ljudi širom svijeta proslavljaće početak nove godine.

Već hiljadama godina unazad proslavlja se ovaj praznik. Smatra se da se u Vavilonu prije 4000 godina prvi put proslavljala Nova godina. Vavilonci su kroz grad nosili statue svojih Bogova i na taj način obilježavali ovaj dan, vjerujući da se tako njihov svijet čisti i priprema za nastupajuću godinu.

U novije vrijeme ulazak u Novu godinu obilježava se uz spektakularan vatromet 31. decembra u ponoć, a ovo je samo jedan od načina.

Širom svijeta postoje razni običaji proslavljanja Nove godine. Tako se u Škotskoj doček Nove godine naziva Hogmanay i obilježava se na način što se prijatelji i komšije posjećuju odmah iza ponoći, a prva osoba koja dođe u goste dužna je da donese poklon, jer on predstavlja sreću. U Španiji je običaj da se u ponoć jede grožđe, tačnije 12 grozdova, sve dok crkveno zvono otkucava ponoć. Na svaki zvuk crkvenog zvona pojede se po jedan grozd, koji prema njihovim vjerovanjima treba da donesu sreću za svaki mjesec u godini koja je pred njima. U novogodišnjoj noći u Brazilu, Ekvadoru, Boliviji, Venecueli i drugim državama Centralne i Južne Amerike ljudi nose rublje različitih boja. Tako crveno rublje treba da donese ljubav u novoj godini, dok se za žuto smatra da donosi novac.

Doček Nove godine predstavlja najveći globalni praznik. Iako u suštini predstavlja praznik koji nas tjera da gledamo naprijed, sa sobom nosi i dozu nostalgije odnosno sjete zbog prolaznosti vremena. Međutim, i pored toga što nosi osjećaj prolaznosti, mnogi mu se raduju, a najviše djeca.

Sama pomisao na Novu godinu kod mnogih budi razna osjećanja, želje… O ovoj temi porazgovarali smo i sa građanima Nikšića i pitali ih na šta prvo pomisle kada se kaže Nova godina, na šta vas asocira.

“Iskreno, na rusku salatu”, kazao nam je Milan i dodao: “Nova godina mi bez ruske salate nije Nova godina. Ima tu još po nešto ali mi to prvo pada na pamet”.

Mirjana i Zorica koje rade kao trgovci su rekle da ih najviše asocira na gužve u supermarkertima i nepotrebno trošenje.

“Gužve. Svakodnevne. Ponekad imam osjećaj da se nikada neće završiti”, iskrena je Mirjana koja radi kao kasirka u jednom supermarketu.

Zorica se slaže sa njom objašnjavajući: “Ljudi tih dana puno kupuju nepotrebne stvari, koje će na primjer samo jednom obući”.

Mališani se najviše raduju ukrašavanju jelke sa najdražima, ali i poklonima.

“Ja najviše volim da kitim jelku sa sestrom, mamom i tatom… Ali mama više sa nama kiti jelku, tata se baš ne razumije”, rekla nam je simpatična petogodišnja djevojčica Anja, koja je sa nama podijelila i da je od Deda Mraza tražila igračku dinosaurusa. Njen otac se slatko nasmijao na opasku svoje kćerke i dodao: “Neka bude to, na jelku… ukrašavanje grada… gužvu po gradu… Neko praznično raspoloženje”.

Slavica, koja je u rukama nosila pune kese potrepština, pomislila je na novac i koliko se tih dana potroši, ali i na porodični ručak i proslavljanje zajedništva.

“Na trošenje para”, rekla nam je kroz smijeh Slavica, blago nam pokazujući pune kese i dodala: “Na radost, veselje, porodična okupljanja”.

Momo se na trenutak prisjetio jednog filma koji je obilježio djetinjstvo mnogih. A morate priznati, koliko god puta da se do sada prikazivao, neke scene nas iznova zasmijavaju i u nama bude neka lijepa i prijatna osjećanja.

“Na filmski maraton “Sam u kući, prvi, drugi i treći dio”, kroz osmijeh nam je rekao Momo.

Neki su pomislili na muziku bez koje nijedno Novogodišnje veselje ne može da prođe.

“Na Grandovo narodno veselje”, rekao je Saša pozdravivši nas uz riječ: “Ojha!”, dižući obje ruke u vis.

Doček Nove godine ne može da prođe bez hrane, ali najviše bez ruske salate.

“Na rusku salatu i cicvaru”, kazala je Vanja smješeći se. Njena sestra Sara složila se sa njom: “I bakalar od oslića”. Na njene riječi nadovezala se Vanja uz šaljivu opasku: “Ko o čemu mi o hrani”.

Kao što smo na početku priče rekli, koliko god prazničnog raspoloženja Nova godina donosila, ona sa sobom donosi i malu dozu čežnje.

Svetlana je sa nama podijelila uspomene iz nekog ranijeg vremena, djetinjstva: “Ja pomislim na porodicu i da smo svi kao nekada zajedno. Na ambasador rolat i miris majkine sarme (koja se krčka)… Neograničen broj sati, sve dok se dobro ne umirišemo i ne onesvjestimo”, kroz osmijeh je rekla ona i dodala: “Ja zapravo i ne volim te praznike, izguram ih, ali generalno ne volim. Malo me bacaju u bedak. Ali tu je uvijek molitva i vjera u bolje sjutra. Porodica i djeca da me nanovo dignu. Ono najvrednije!”.