Marija Dragnić: Budućnost se ne planira, već stvara

Kratka biografija:

Marija Dragnić rođena je u Nikšiću 1990. godine. Diplomirala na Katedri za anglistiku Filološkog fakulteta Univerziteta u Beogradu gdje je završila i master studije. Pesme su joj objavljivane u književnoj periodici Ars, Zarez, Tema, Polja, Prosvjeta, Poezija, u elektronskim književnim časopisim Eckermann i Agon, na internet portalima Beton, Strane, Libela, astronaut.ba. Dobitnik je druge nagrade na književnom konkursu Ulaznica 2016, prve nagrade na konkursu Ratkovićevih večeri poezije za 2018, i prve nagrade na konkursu PAF – POEZIJA za najbolje neobjavljivane stihove u Crnoj Gori u 2019. godini. Objavila je knjigu poezije Konfabulacije (Bijelo Polje; Beograd, 2019). Urednica je u veb časopisu za poeziju Enklava. Predaje engleski jezik dobroj djeci u XIV beogradskoj gimnaziji.

Otkud ljubav prema poeziji?

Od ranog djetinjstva, i stihova koje je tata govorio. Melodična rimovana poezija, npr. Vita Nikolića, lako se uvuče u dječje uho. Sjećam se i da sam kao jako mala gledala na televiziji dokumentarac o nekom pjesniku i bila fascinirana pričom o velikom čovjeku koji piše pjesme i odmah poželjela da budem to. Čim sam naučila slova, prionula sam na rad. Ne sjećam se imena tog pjesnika, ali utisak i dalje traje, a i tada započeti posao.

Da li ste pisali poeziju i tokom školovanja?

Da. Ili – tokom pisanja, stigla sam i da se školujem.

Ko je otkrio tvoj talenat?

Otkrio je toplu vodu.

Da li se sjećate svoje prve pjesme?

Sjećam se da sam bila odlučna da je posvetim mami koju sam pomenula tek u poslednjem stihu. I to jedva. Dakle, već u svojoj šestoj ili sedmoj godini sam izgleda intuitivno osjetila, a dosta kasnije i osvijestila, kako u poeziji ne želim da igram na patos, i da autorova namjera ne treba tvrdoglavo da stoji na putu dobroj pjesmi (mada je taj put, ispostaviće se, dug).

Vaši najveći uspjesi?

Uspjeh izjednačavam sa osjećajem zadovoljstva, a u tome se uživa, ne bilježi se kolekcionarski. Sinoć sam, npr., imala divan razgovor s prijateljima, koji je ponukao neka rješenja za ciklus na kom upravo radim – prilično uspješno veče, po mom poimanju stvari.

Koliko imate izdatih zbirki poezije?

Objavila sam zbirku pjesama Druga obala (Beograd, 2013) i knjigu poezije Konfabulacije (Bijelo Polje, Beograd, 2019) koju smatram svojom prvom pravom knjigom.

Da li imate uzore?

Imam uzorke.

Koje je Vaše zanimanje osim pisanja poezije?

Predajem engleski jezik u XIV beogradskoj gimnaziji, radim i u izdavačkoj kući PPM Enklava. Podržavamo mahom mlade autore koji su hrabri i posvećeni, alternativni po senzibilitetu, ne i po kvalitetu, i to nam je najveća radost. Pokrenuli smo i veb časopis Enklava (http://enklava.rs/), a ako vas iole zanima poezija, baš ovih dana čitate treći broj koji smo skoro objavili a posvećen je isključivo poeziji pjesnikinja.

Ko je bio tvoja najveća podrška?

Da li je ljudima potrebna podrška da bi pili kad su žedni, vodili ljubav, tražili mir, ili nevolju? Ne. Tako ni moje pisanje ne zavisi od afirmativnih signala koji nekad stižu, nekad ne, iz okoline. Pišem jer moram, volim, jer osjećam potrebu. U poeziji nema podrške, ni protivnika, niko tobom ne vlada, i ništa nije tvoje, zato ona jeste sistem slobode, sa pravilima=glasovima u ritmičnom i stalnom uspostavljanju i smjenjivanju. Ona je i prostor beskompromisnosti koji postoji samo ako je savršen, za one koji se u njemu susreću, a to su pisac i čitaoci. Možda je to taj interni pokretač koji je jednostavno prirodan, pa ne traži podršku – želja za uspjelom komunikacijom.

Da li imate vremena za hobije?

Samo se hobijima i bavim.

Da li se može živjeti od pisanja?

Ja ne mogu da živim od pisanja, a ni bez njega, međutim, ne bi trebalo da se ovo prvo podrazumijeva. To što se pisanje poezije ne uklapa u konvencionalno viđenje rada (nemamo fiksno radno vrijeme, prostorije u koje odlazimo na posao, redovnu platu) ne znači da za taj posao nisu potrebne određene kompetencije, investiranje intelektualno, emotivno, u smislu vremena, itd., iz kog proizilazi i rezultat rada. Rekla sam da se bavim samo hobijima i to se odnosi i na moj rad u Enklavi, i posao u školi, ni njega ne radim da bih se obogatila, već jer sam osjetila rast i dijeljenje sa drugima u procesu podučavanja, nešto pružam i nešto dobijam, i taj osjećaj smislene razmjene i dalje traje. Međutim, posao predmetnog nastavnika u gimnaziji mi obezbeđuje egzistenciju i ljudima, baš zbog toga, vjerovatno, ozbiljnije zvuči riječ profesor nego pjesnik. Ako radiš posao koji voliš, kao i mnogi drugi ljudi, ne znači automatski da ne treba da očekuješ poštovanje ili materijalnu blagodet, ukoliko ga radiš dobro, naravno. To ne smiju biti prvi motivi, pozicija iz koje se kreće, niti su ikad, kada je u pitanju bilo koji poziv, ali zašto bi se prosto podrazumijevalo da pjesnika treba ostaviti na cjedilu? Svijetla, prostrana radna soba, vrijeme za čitanje i pisanje, nisu uslovi neophodni za stvaranje poezije, i oni su možda neka vrsta testa za autora, kao i nemaština ili načini borbe protiv nje. No, ne mislim da bi mi kao pjesnikinji imalo smetali, naprotiv, kao što nisu ni mnogima prije mene. Pjesnik će uvijek svoj iskošeni pogled na svijet bacati sa margine, a da li će ga posmatrati iz barake, iznajmljene ili svoje sopstvene sobe, pretpostavljam da to zavisi od toga koliko taj svijet cijeni svoju poeziju.

Vaši planovi za budućnost?

Budućnost se ne planira nego stvara. I obično nismo svjesni dok to radimo, a kamoli svih faktora uključenih u tu izvjesnu a i neizvjesno smislenu izgradnju. Ali, mogu reći da se radujem radu na narednom broju Enklave i izdanjima za ovu godinu, još jednoj promociji Konfabulacija (16.1 KC Grad) koju ću podijeliti sa nekim dobrim pjesnikinjama, pjesnicima, i muzičarima iz benda Potop, već sam i u svojim novim rukopisima, pripremam nove aktivnosti sa učenicima, a tu su još neke ideje o kojima bih govorila rađe tek nakon izvjedbe.

Gdje vidiš sebe za 10 godina?

Pa, više sam čovjek želja, nego ambicija, a ispunjenje ovih prvih nas često odvede na mjesta koja nismo imali u planu. Vidim svakako da sam u pokretu, u učenju, u dijeljenju. Vidim i otvoren  new blank document, to vidim stalno.

Poruka mladima?

Ne slušajte starije studente. 

Vaše omiljeno mjesto u Nikšiću?

Porodična kuća. I mjesta susreta sa Ivkom i Buletom, Jovanom, Đuzom, Džikom… Dakle, između ostalih, i Blues Brothers Bar. ? Da, moram ovdje da pomenem Blaža i Nikolu i Nikolu, moraju češće do Nikšića, da nalazimo nova omiljena mjesta, mada bih vjerovatno morala i ja.