Sonja Milatović splela vijenac od stihova Šobiću u čast

Boem fest pod sloganom “Nikšić pamti svoje legende” održan je prethodnog vikenda u Nikšiću. Festival je otvoren u Zahumlju, srcu kulture, gdje je priređeno muzičko-poetsko veče u čast Miladina Šobića. U programu su učestvovali učenici Gimnazije “Stojan Cerović” i članovi književnog kluba “Poenta Poetika”. Te su se večeri začuli neki od najljepših Šobićevih stihova, neki odsvirani na gitari i otpjevani, neki izrecitovani.

Ipak, ono što je ostavilo, možda i najsnažniji, utisak jeste pojava mlade nikšićke pjesnikinje Sonje Milatović, koja je tom prilikom govorila stihove svoje pjesme napisane Miladinu Šobiću, za koga je Nikšićanka mnogo puta javno istakla da je kantautor neko koga ona beskrajno mnogo poštuje, cijeni i voli, stidljivo ističući da Šobić spaja svjetove, nikad ne dajući objašnjenje i uvijek ostavljajući prostora da čitaoci sami prepoznaju te svjetove i osjete prasak koji nastaje prilikom njihovog sudara.
U pjesmi ga je nazvala herojem i odlikovala ordenjem od stiha, stoga s vama u nastavku dijelimo Sonjinu pjesmu “Vama, kome se divim, Miladine Šobiću”

Pišem Vam nešto
nalik na pismo
u stihu,
želeći da Vam tako
mnogo toga kažem
večeras
kad stojim ovdje
pred svima njima
s kojima me povezuje jedna čvrsta nit,
a Vaše ime,
i drhtim,
jer bojim se da ću na kraju, ipak,
tako malo toga reći.
Znate,
kad smo bili djeca,
klinci su imali neke svoje superheroje
koji su mogli sve ono
što niko drugi mogao nije.
I, znate,
neke su klinceze zamišljale
kako, zbilja, postoje,
krilata stvorenja
koja čine ono najljepše
što zamišljamo u najluđim snovima,
i vječito su ih zvale čarobnjacima,
a ja..
Ja sam imala Vas.
I kao petogodišnjakinja.
I kao petnaestogodišnjakinja.
Imam i danas
na pragu dvadeset i druge
Vas,
kog zovem herojem,
jer, znate,
a ja znam da znate,
herojstvo je čuvati
muziku za sva vremena,
i dan danas kad je mnogi
besramno skrnave.
I dok ste sebe zvali prosječnim čovjekom,
u mojim očima ste bili čarobnjak
koji stihovima čini da nekad
čak i mora od tuge presuše,
nebesa se od bunta zatresu,
nekad tlo pod đonom teškim od koraka zadrhti,
nekad se planine sruše
da stvore ljubavi put.
Rekli ste da vrijeme ide dalje,
a ono kao da stoji od kada ste zaćutali.
Al’ ne marim,
Vi i tišinom možete ono što drugi
ne mogu ni hiljadama riječi.
Dovoljno je da postojite
i da večeras
ili možda neke naredne noći
postanete svjesni istine
da ste Vi zaista heroj ovog doba.
Ostati do srži svoj,
promoter vrijednosti za cijeli vijek,
veliko je postignuće,
zato Vas večeras odlikujem
ordenjem od stiha
jer ste me naučili,
a vjerujem i mnoge druge,
da budem vizionar i sanjar,
a moram Vam priznati,
da se nošena na krilima Vaše muzike
jednom rodila i Sonja kao pjesnik.
Mislim i da ne slutite
koliko se željezničkih tuga
slilo u onu jednu Vašu,
kraljicu stanica vozova.
Nekad mi djeluje
kao da ni ne znate
koliko ste hramova ljubavi izgradili
na temeljima onog Vašeg.
Nekad se čini da, ni na tren,
ne posumnjate
da ste baš Vi svetionik
društva u kom živimo.
I.. hvala Vam,
Za one trenutke umjesto gluposti.
I neka večeras nikome
ne bude pokvaren telefon,
neka neko primi izvinjenje jer ga neko voli,
neka neko prvim jutarnjim pođe
da nekom poželi sunce.
Vi ste nama tako mnogo sunca dali.
I ja,
ja to pamtim,
ne zaboravljam.
I znate, ljudi,
ne morate živjeti u Nikšiću
da bi Nikšić živio u vama.
Dovoljno je da u jednom džepu
nosite Šobićeve stihove
i naši ste.
I, čovječe iz sjenke,
na kraju ću Vam reći
da spojili ste svjetove.
I ne pitajte kako, gdje i kada,
jer prolazi život.
Spojili ste svjetove.
Zato Vas večeras
ovdje pred njima
s kojima me povezuje čvrsta nit,
a Vaše ime,
odlikujem stihom,
jer vrijeme ide dalje,
a Vi ostajete Vi, Šobiću…
Tihi heroj svog života,
nepogrešivi vodič kroz ove naše.
Vama, kome se divim,
večeras želim da kažem:
“I ja bih, Šobiću,
promijenila svijet,
al’ kako vidim nemam moć.”
Šteta.
Baš šteta.
Sonja Milatović