Milisav Popović: Čitanjem stvarate imunitet nad besmišljem

Milisav Popović, politikolog za međunarodne odnose, profiličar, književnik i jedan od najčitanijih kolumnista u regionu, rođen je 1978. godine u Nikšiću.
Stručnjak je za inostrane poslove. Njegove knjige, „Zaboravljena gora: Mitska bića Crne Gore“ i „Pred buđenje“, za kratko vrijeme postale su bestseleri u Crnoj Gori i Srbiji.
Impresivnu biografiju krase mu brojne međunarodne i domaće nagrade za književnost. Jedna od njih, koju je dobio za roman „Zaboravljena gora“, je prestižno međunarodno priznanje za prozu – „Orfejeva lira“, koju dodjeljuje Akademija za evropsku književnost. Američka asocijacija za komparativnu književnost – ACLA, uvrstila ga je na listu najznačajnijih crnogorskih novelista, pored Danila Kiša, Mihaila Lalića i Ćamila Sijarića. Pozitivne komentare koje je izmamila druga knjiga, „Pred buđenje“, kako od strane čitalaca tako i od književnih kritičara, potvrđuje i nagrada „Armenian Alphabet“, koju je dobio u Jerevanu.
Osim ovih tu su i brojne druge nagrade, međutim, nijednu od njih ne može posebno izdvojiti, jer su mu najveća nagrada ljudi, koji su mu došli kroz čitanje, koje je, kako kaže, svojim stvaralaštvom oprijateljio.
Svojim autentičnim književnim izrazom stekao je naklonost mnogobrojnih ljubitelja pisane riječi koji redovno čitaju njegovne kolumne.

Pa, ko je Milisav Popović?
Pitajte druge… preblizu sam sebi da bih bio precizan. Distanca je neophodna.

Kada se pomene riječ djetinjstvo, na šta prvo pomislite?
Baka i đedo. I miris kuvane varenike sa kašikicom meda, svako jutro – prije doručka. A to je uvijek bio samo početak naših porodičnih dana koja su toliko obična, a prepuna svega. Ljubavi i graje… i nekih naših tuga, koje izrecitovasmo u radovanja.
I mnogo, mnogo lješnika… krcali smo ih kao da držimo čopor vjeverica.

Kakvi ste bili kao dijete?
Dobro i povremeno divlje klinče. Volio da se pentram po svemu što je bilo tri metra iznad zemlje. Hvatao guštere i zunzare… gubio se po glavicama… donosio svaku vrstu mladunčeta iz šume kući. Mislim da smo jednom tako imali jazavca… a i za žirafu bih mogao da se zakunem.
E, da… volio sam da čitam. Sve. Stripove, knjige… sve. Dok nisam naučio latinicu, umio sam da zurim u stranice Pavićeve knjige ili Klarkovog “Djetinjstva” – i zamišljam šta tamo ima.
Majka me potom naučila da razumijem “obrnutu ćirilicu” – pa je putovanje krenulo.

Iz Vaše bogate biografije vidimo da ste radili na raznim pozicijama i na svakom radnom mjestu ste bili vrlo uspješni, međutim, šta ste željeli da budete kada ste bili mali?
Pitate o fantazijama? Pa, želio sam da naučim da pravim robote. Ogromne. Kojima bi čovjek upravljao… iznutra (čak sam i skafander i kabinu do detalja zamišljao). Pa, takav, mogao da skokne do svemira kad god mu nešto intergalaktički zatreba. A i ljubav prema filmovima je tu, odavnina – režija me žestoko privlači.
Kako nije ponuđen prijemni za tu vrstu egzistencije… našao sam alternativu. Prihvati šta možeš, ovladaj time i budi dobar đak. Uči dok ne naučiš dovoljno da možeš znanje prenijeti – i nađi prostora da čuvaš maštu, čisto da ne izlapi od neupotrebe.
Na zemlji sam, ali zanimljivo… svemir mi došao, pa se upleo među prste. Bridi na svakih pola sata…

Kada ste počeli da se bavite pisanjem i sjećate li se prve priče/pjesme koju ste napisali?
Svaki put kažem drugačije… u svakom intervjuu, jer se naknadno prisjetim stvari koje nekako zaboravih. Moja prva pjesma je bila o kučetu kojeg je pragazio auto… i sjećam se da sam je čitao na nekoj od literarnih sekcija (možda drugi ili treći razred?) i znam da mi je bilo krivo što niko nije plakao za Žućom.
Još jedna zanimljivost, Žućo je zapravo bio garavo kuče… moji su sumnjali da sam žestoki daltonista.
A i bio je ženka… mogu misliti šta su tek za to mislili…

Šta ili ko Vas je najviše inspirisao da pišete u epsko-fantazijskom žanru?
Ako uđemo u dubinu svih razloga (psihološki) – mislim da je to zbog lošeg laganja. Naime, kad god bih slomio, pokvario, izgubio, zapalio nešto – uvijek sam pričao da je to uradio Betmen, vampir, tri pravoslavna vukodlaka ili babina prijateljica iz Miločana (smatrajući da nikog od njih ne mogu naći da potvrde priču, pa će ih okriviti samo na osnovu mojih iskaza… a i iz bakine prijateljice nijesu mogli izvući ništa, opravdano – jer, bila je odavno pokojna).
Tada su mi moji rekli, bilo bi ti bolje da zapisuješ te tvoje fantazije.
A ako uzmemo u obzir da je majka bila profesor srpsko-hrvatskog jezika i književnosti – ljubav prema melodiji sa nakapnog mastila je došla kroz pupčanu vrpcu.
Nju, a kasnije i mene – knjige su često spašavale. Književnost pruža osjećaj da si saznao sve o svemu… i da si nečije živote nadživio, čim sklopiš korice. Čitanjem stvarate imunitet nad besmišljem.
Božanski osjećaj… i bude mi krivo kad kod nekoga u očima ne prepoznam sjen od iščitanih listova. U tu boju zenica se tako lako zaljubiti…

Koji lik iz svojih priča najviše volite i zbog čega?
Likovima obično ne dajem imena… Morate imati nešto na umu. Najveći opus kolumni je zapravo roman u malom; svaka priča je trebalo da postane knjiga. Kada vam se ukaže šansa da sedmično objavljujete početak i svršetak neke pustolovine – morate cijeniti priliku/kratku formu, i ponuditi zaokruženu fabulu. Za taj izazov me niko nije pripremao… i da mi je u početku rečeno da će tako biti – mislim da bih pobjegao. Ovako se učim iznova novim pravilima, novim metodama… jedna od njih je, zaobiđi imena. Neka publika ima ličniji odnos sa bezimenim… da ga osjeti svojim. Opet, postoji lik koji se proslavio na više jezika (prevedene priče) – a kog sam stvorio i ubio više puta… da bih ga oživio na ljepše načine. To je Barka Prvoslovni… nekako me raduje što su mnogi zaboravili kako je započeo, i gdje je otišao… ostao je moj. Čini mi se da sam ga sačuvao.

Često čujem komentare kako bi Vaše priče trebalo uvrstiti kao obavezno štivo u školskim udžbenicima. Da li ste nekada razmišljali o tome da objavite knjigu za djecu?
Znate, fenomen koji se sa kolumnama već 11 godina dešava jeste da ne robuje godištima… Traži samo specifične oči (i način razmišljanja koji nije umagljen trivijalnostima). Sve što je napisano pripada svakome ko se u tome pronalazi… a to se ne može kategorisati. Jednako čitaju djeca, kao i mnogi odrasli. Miješam žanrovske pristupe, recept je prepun nane, borovine, anđela, nauke, demona… a posebno graničnih slučajeva… koji traže da se mrak nađe u središtu sunca… i svjetlost među đavolima. Poenta je u pristupu… budi jasan i prostorečiv. Jednostavnost je kadra da ispegla svaku zavrzlamu. Sve što treba je adekvatan čitalac.

Za one koji još uvijek nijesu upoznati sa Vašom profesijom, možete li nam reći ukratko šta je profilisanje i da li je i u kojoj mjeri narod Crne Gore zainteresovan za upoznavanje sebe kroz izradu profila?
Profilisanje je fenomenološki pristup u deskripciji čovjeka. Sintetiše nekoliko multidisciplinarnih pristupa… Kroz proces profilisanja saznajemo od čega je čovjek sazdan… šta predstavlja njegovu esenciju; gdje su mu snage, blokade, šta od njega čine skrivanja i tajne… zapravo, kroz deskripciju – osoba saznaje sva imena koja ga predstavljaju (i konačno je u prilici da razgovara sa sobom kroz ruke profiličara).
Profilisanje je otvoreno i dostupno cijelom regionu… tako da je Crna Gora samo jedna od država čiji građani sve više traže uslugu profilisanja.

Od skoro ste započeli i jedan novi projekat, koji se zove atributar vještina. Možete li nam u par riječi reći šta je i kome biste ga preporučili?
Atributar, tačnije njegova izrada potiče iz metoda kojima se vrše obrade profila ljudi. Grana je proistekla iz profilisanja. Za razliku od deskriptivnog profila – atributarom se u tolikoj mjeri ne ulazi u emotivno-duševnu preslicu čovjekovu, već provjeravaju konstruktivni moduli (motori koje posjeduje), a koji možda nisu angažovani na životnom putu. Radi se o psihoopisnom proizvodu, koji se bazira na konkretnim činiocima unutar čovjeka – tj. odgovara na pitanja: “šta su moji afiniteti?”, “gdje su moji talenti izraženi?”, “kako će se moja ličnost najbolje ispoljiti i u čemu?”, “koje je polje mog prosperiteta?”, “koje uspavane resurse posjedujem?”, “gdje je pravac mog umno-duhovnog napretka?”, “koji poziv odabrati?”, “čemu se posvetiti?”

To što ste profiličar, sigurno Vam je umnogome pomoglo u životu, međutim, da li Vam je nekada i odmoglo?
Pomoglo je u sveukupnom doživljaju i nadograđenom uvažavanju čovjeka… Odmoglo je u samo jednom – razumijevanje dovodi i do opravdavanja nečijeg ponašanja. A neka loša ophođenja ipak podrazumijevaju osudu… Sve mi češće isklizne mogućnost adekvatnog reagovanja na takve situacije. Čisto pustim, neka ode… a ne treba, ne uvijek. Neke uši traže da se makar malo istegle.

Koje su to onda osobine koje najviše cijenite kod ljudi?
Volim ljude čija je duša kompatibilna sa mitovima i fantastikom. Kad im iz očiju miriše na dobrotu, kod kojih glas uliva povjerenje, čije riječi i ponašanje osmišljavaju priče koje poslije čine građu uspomenama… kad zagrljaj pruža osjećaj da su nam se procesori i stihovi podudarili. I da pripadamo nečemu što se tek piše.
Okruženi smo ispraznim pojavama, previše plastičnog svijeta hoda okolo. Toliko ljudi, a nigdje čovjeka. Kad naiđem, zavolim odmah. To je prosto, intimna obaveza.

Koliko su pisanje i profilisanje uticali na Vaš život? Koliko su ga izmijenili?
Sve je drugačije… a opet, sve je isto. Nisam dozvolio sebi da očekujem bilo šta jer sam učinio nešto. Takva filozofija “nagrađenog stvaralaštva” ne funkcioniše na našoj pijaci civilizacije. Živimo u ambijentu koji još nije započeo da rangira značajnost i kvalitet prema zdravim osnovama. Okruženi smo divnim i posebnim ljudima koji su prinuđeni da idu osakćenim drumovima.. Zato, jednako smo isti u svemu ovome, ma koliko drugačiji bili, ma šta činili. Od ovdašnjeg magneta “skromnog življenja” ne može se uteći…
Ali, ostati mali je nekada kolosalno glasovito.

Šta za Vas predstavlja Nikšić i da li imate neko omiljeno mjesto u Nikšiću?
Lijep grad, prepun neispričanih života… zakinutih priča, koji će zadugo biti mjesto gdje snovi služe da se taje, nikako realizuju. Pogrešne relacije urliču iz svakog ugla… Posebne duše se stavljaju na stub poruge, a ništavne osobe i dalje određuju ples. I nekako mu to daje, pridaje opačinskoj privlačnosti. Jeste li znali da u tom gradu žive najneobičnije ptice među ljudima? Ne lete… ali žive. Čudesni nikšićki pingvini.
Sela oko mog grada su, međutim, mjesta gdje su se bajke raskomotile… Tamo treba bježati kada se čovjek ucementira.

Poruka mladima?
Iskoristiću dio iz priče “Neobičan slučaj”… neka ona kaže ono što osjetljivim dušama treba:
“Dijete, kad prođemo… a svi moramo da odemo (privremeno bar), u preplet nekih nemogućih svitaca se uzdam da ćeš naići na ovo kada budeš potpuno sam. Morao si se roditi takav, neobično plav…
Svijet je na čudesa nespreman, treba mu vremena… pažljivog doticanja. Samo se ne sakrivaj.
Znam, među ljudima ima mnogo dušoždera.
A ti, bez uzmicanja.
Tvoja vatra ne zavisi od tuđih pogleda.
Prožderaće ih beznačajnost njihovog trajanja.
Plamti dijete… ne sagorijevaj.
Budi pupak svog života.
Budi Iskronosac.”

Šta planirate u daljem periodu, da li da očekujemo još jedan bestseler?
Budite mi tu… pa ćemo zajedno saznati.

Mnogo Vam hvala na izdvojenom vremenu! Nadam se da se uskoro vidimo u Nikšiću.
Hvala Vama na srdačnom obziru. Želim Vam svaku sreću… i mirno more ka Vašem nebu.