Nada Ognjenović: Obavezno se bavite sportom

Nada Ognjenović Simović, naša poznata džudiskinja, rođena je 01. januara 1973. godine u Nikšiću. U Novom Sadu je završila Fakultet za fizičku kulturu. Džudom počela da se bavi sasvim slučajno. Za naš portal Nada govori o svojim počecima i drugim detaljima iz svog života.

 

Vaši počeci bavljenja džudom?

Džudoom sam se počela baviti sasvim slučajno. Sva djeca iz moje ulice su trenirala, pa hajde da i ja idem sa njima, iako nisam znala šta se tu ustvari radi.

Za koji klub ste nastupali?

Počela sam u Džudo klubu ”Braća Labudović”, a poslije u Džudo klubu ”Akademik” kao najstarija.

Kom treneru možete zahvaliti za svoje uspjehe?

Zahvalna sam svim svojim trenerima, dr Bojanu Lulu Mandiću, Ljubomiru Nikoliću, Milić Iliću, kao i selektorima reprezentacije jer sam od svih naučila mnogo. Ipak bih izdvojila mog prvog trenera Bojana Mandića Lula, jer mi je na početku, kad nisam ni znala šta se od mene očekuje, usadio ljubav prema džudou kao i vaspitanje, poštovanje, disciplinu.

Od koga ste imali najveću podršku?

Upravo od mojih trenera sam imala najveću podršku.

Da li ste imali podršku porodice?

U to vrijeme važila su neka druga shvatanja, sem škole sve je bilo nebitno. Mojim roditeljima je bilo bitno da donosim petice, a što se tiče džudoa ja sam se za njih ”tamo sa nekim bacala”. Naravno, bili su ponosni na mene i sve moje uspjehe, podržavali me, i što se tiče škole i sporta, ali se znalo šta je prioritet.

Da li imate neku anegdotu iz tog vremena?

Kako da ne, evo jedna upravo vezana za mog oca, prijekog i strogog ali pravičnog i poštenog čovjeka. U drugom razredu srednje škole sam malo ”popustila” sa ocjeama, što je mom ocu bilo strašno. Kao krivca je našao džudo, i naravno zabranio mi treninge. A kako je očeva bila i prva i poslednja, ja sam taj dan ostala kući, iako je trebalo da se pripremam za državno prvenstvo. Uveče, tog istog dana, na naša vrata je pokucala čitava uprava kluba, Ljubomir i Tomo Nikolić i Boro Radišić, i tu su krenuli pregovori sa mojim ocem Danilom. Poslije dužih pregovora i izjave trenera ”Mi bez nje ne možemo biti prvaci”, tata popušta ”Kad je tako, nek vam je sa srećom” i ja ponovo nastavljam sa pripremama.

Kako počinju Vaši uspjesi i prve nagrade?

Moja prva nagrada se desila slučajno, nisu imali takmičara u kategoriji do 61 kilogram, pa su poveli mene da popune kategoriju. Takmičenje se održavalo u Herceg Novom te 1987. godine, gdje sam pobijedila protivnicu mnogo težu od mene. Trener me nagradio tako što me poveo na takmičenje Državnog prvenstva, naravno kao posmatrača. Meni je to bila velika nagrada, jer u to vrijeme sve je moralo da se dobro zasluži.

Koji su Vaši najveći uspjesi?

U kadetskoj konkurenciji dva puta sam bila prvak SFRJ, gdje sam 1987. godine u Trebinju proglašena za najbolju kadetkinju. Dva puta sam bila prvakinja u juniorskoj konkurenciji. Devet puta prvak države SRJ. Prvak na Balkanu i treća na Mediteranskim igrama. Peta u Evropi, i te 1997. godine proglašena za sportistu godine grada Nikšića. Kao član prve postave Džudo kluba ‘’Braća Labudović’’ i Džudo kluba ‘’Akademik’’ imam deset osvojenih ekipnih titula prvaka države.

Kakav je osjećaj u trenutku kad čujete ipon?

Dosta borba završila sam sa iponom, nekad bacanjem,a vrlo često u parteru. Nekad je bilo očekivano, a nekad bi i sebe iznenadila, od borbe do borbe je različito.

Najteži protivnik?

Sve rivalke od kojih sam izgubila su mi bile teške.

Kako teče Vaš život poslije takmičenja?

Počinjem sa radom u Džudo klubu ”Braća Labudović” kao trener, gdje poslije dvije godine rada stvaram nove državne prvake. Poslije četiri godine trenerskog rada prekidam zbog toga što su nas skinuli sa budžeta pa su roditelji morali djeci da obezbjede baš sve, gdje se dešavalo da dijete koje može mnogo da napreduje, ne može da ode na takmičenje. Zasnivam radni odnos u OŠ ‘’Marko Miljanov’’u Podgorici gdje i danas, već 20 godina, još uvjek radim kao nastavnik Fizičke kulture.

Da li žalite za nečim?

Da, moja najveća žal je medalja na Evropskom prvenstvu. U to doba je naša zemlja bila pod sankcijama i nama sportistima je bilo onemogućeno da idemo na pripreme i takmičenja, a i još dosta toga se nije poklopilo. Ali šta da se radi, to je život.

Poruka mladima?

Mladima bi poručila da se obavezno bave sportom jer se jedino tako mogu razvijati u zdravom fizičkom, psihičkom i socijalnom smislu.

Šta za vas znači Nikšić?

Nikšić je moj grad iz kog sam odlazila, ponovo se vraćala i doprinosila mu, ali izgleda nedovoljno, jer već 20 godina putujem i radim u Podgoricu, da bi popunila fond časova.