Savina talična priča

Promocija romana prvijenca “Talik” naše mlade sugrađanke Save Radulović održana je sinoć u prepunoj sali Tehnopolisa.

“Romanom Talik okupila nas Sava Radulović i zaokupila pažnju, našu čitalačku a kritičara znalačku, Sava do večeras pjesnikinja, a večeras razapeta između sumnji i vas, vaskrsava i njena proza. Ta proza satkana od poetičkog iracionalizma i višeg realizma nastajala je dok je Sava pjesmom ćutala. I pojavila se kada je Sava osedlala strah. A kada se desila red je da bude otrgnuta iz ruku autora na dar društvu knjigoljubaca”, kazala je Sonja Vujadinović, voditelj večeri.

Prof. dr Ratko Božović, nije mogao prisustvovati promociji romana, pa je njegovo mišljenje o romanu pročitao novinar Radoje Mijušković. Između ostalog, prof. Božović kaže:

“Kad sam nedavno pročitao pjesme Save Radulović istinski sam se obradovao jer mi je srce ispunila ushićenjem i uzbuđenjem kakvo dolazi samo od nadmoćnog pjesničkog dara, od rođene pjesnikinje Odmah mi je postalo jasno da nam se dogodila istinska poetesa, koja će tek sagraditi svoj pjesnički Olimp. Mojoj radosti nije bilo kraja.

Priznajem da sam se iznenadio kad me je obavijestila o svom romanu. Moja prva reakcija je bila istovremeno i moja predrasuda, koja se svodila na uvjerenje da takvoj pjesnikinji pripada isključivo poezija, samo poezija kao kraljica književnosti. I eto, nijesam bio u pravu i drago mi je zbog toga. Sa stanovišta emancipovane čitalačke recepcije, tekst romana kipi od subjektivne uvjerljivosti, od proživljene osjećajnosti, od lucidne dosjetljivosti, od ironijsko-humornog dijaloga, od produbljene sentencioznosti, od kultivisane pismenosti, od suptilnih intimnih stanja, od ljubavnih tjeskoba, ali i ljubavnih i romantičnih čarolija, od moralnog stave, empatije i moralne inteligencije. Polazeći od ljudske složenosti, autorka se jasno određuje da njen literarni junak Boris “nije imao osjećaj ljudski, njega je vodio nagon” . A kad njena junakinja, čudesna Nina kaže: ”Bih, a ne smijem”, iskazano je, u lapidarnoj formi,i razilaženje između bića i postojanja. To je vidljivo i po tome što je u njoj neprestano prisutna i “nikšićka plima i moskovska oseka”. A kad vjeruje da je olovka postala njen mač a riječ “najmoćnije oružje” pridružila se literarnim zaverencima, podvižnicima koje je literarna magija uzela pod svoje”.

Publicista i novinar Vanja Kovačević takođe je iznio svoja zapažanja o Savinom romanu:

“ Nalik putniku, spisateljica se otiskuje na put, istovremeno se vraćajući sebi, gradu koji voli i koji iako ograničen u geografskom smislu, uveliko prevazilazi fizičke okvire u kojima je radnja romana smještena.Njena potraga koja kreće od svakodnevnih, naizgled nebitnih, i na prvi pogled, bizarnih stvari, suštinska je, jer preispitivanjem ko smo, pokazuje kakvi smo, i u krajnjem, kakvi ne bi smjeli postati.Ipak, sve naše sitnosopstveničke mane, sujete, nezadovoljstva, pakosti, Sava Radulovič nije slikala da bi maliciozno ukazala na zlo koje postoji u nama, već da bi pokazala da je to neodvojiv dio svih nas, da tako opstajemo a da se u borbi dobra i zla, koja se neprestano vodi u svakom čovjeku, ostvaruje njegova suština.I da da dobro, ipak, na kraju pobjeđuje. Da ljepota, može spasiti svijet. Makar nakratko. Makar za tren.“

Odlomke iz romana čitali su Nataša Lalatović  mladi talentovani i Miloš Zvicer.

Autorka romana, još na samom početku, zahvalila se svima i obratila publici ne na klasičan način, već u vidu poetizovanog eseja.

„Za one koji ne znaju, roman sam posvetila Jeleni, svom vječnom prijatelju (namjerno kažem, prijatelju), pa ako vječnost postoji, a sigurna sam da je tako, srešćemo se opet na nekom možda boljem mjestu”

TALIČNA PJESMA

Spavaš li, Jelena

Ili vezeš ovu posvetu na lijevom džepu kaputa

U kome me čekaš tamo negdje

Na nekoj strani posle stote

Ili na nekom oblaku iznad Zle gore

Tamo negdje gdje se Dostojevski još uvijek moli Gospodu

Da ovaj put poštedi nas, a ne njega

Ne na Crvenom, već na ovom bijelom trgu ovdje

Jer zločin je napustiti ove ulice lipa

I kazna ostati pod njima

A nemati čime da ih zalivaš

Do suzama i uzaludnim znojem

Nikad nijesam pronašla tu djetelinu sa četiri lista

Valjda se to ne da ni otkriti

Onima kojima je suđeno da tragaju cijelog svog života

Ali ja sam pronašla tebe da mi osvijetliš hartiju

Jedno tanko, dobro naoštreno pero

Koje je slučajno ispalo jednoj divnoj lasti

Što je odletjela na jug, kad ja nijesam htjela

I jedne oči sive, boje mastila što se toči ko kad pisac plače

Dok zida dom od poezije

U kome žive svi budući čitaoci

A ja, kao što sama znaš

Živim od hleba sa sedam kora

Onako kako treba i mora

Rođena kao treće dijete u književnosti

Sa imenom sveca što propovijeda jevanđelja po piscu

A prognana iz ovoga Pakla zvanog svakodnevica

Tog studenog novembra u kome je majka donijela na svijet

Ni besramnu Karenjinu, ni presvetu Larinu

Nego mene tihu, razapetu između klasicizma i realizma

Između boemske krčme u NJegoševoj

I tamo neke zavučene al’ bučne u Tverskoj

Jer, ja sam stranac u rođenoj knjizi

Po nacionalnosti pisac i po zanimanju ludi vizionar

Nijesu ovo Bog zna neka vremena za talik

I ti si to znala, čim si se preselila u oblake

Ovo su Domanovićeve i Nušićeve stranice koje hodaju

To su se digli davno uspavani junaci iz pročitanih romana

Samo mi ne radimo ništa

Tumaramo kao potencijalni likovi još neobjavljenih rukopisa

Koje nema ko da uzme ni za sporednu ulogu

Trećerazrednog romana iz tamo onih devedestih npr.

Čekamo da jedan klik na tastaturi promijeni naše živote

A i onda kad do toga dođe potrošimo baterije istih

Malo je ko toliko dobar pisac danas

Kome bi Kusturica napravio novi grad

Ovo nije ispovijest

Ovo se večeras dešava tajna književna večera

A ja imam svoja dva krila sa kojima ću odletjeti iz poezije u prozu

Jedno je Ratkovo i drugo Vanjino

Sonjin divni glas što će vijesti odnijeti vani

Radojeva plemenita energija

A Nataša i Miloš zašiti rane mojih azbučnih krvarenja

Samo izdajnika nema, jedino ću sebe izdati

Ako prestanem da pišem i slovima dozivam

Onoga koji je obećao da će doći na kraju romana

I ako tebe zaboravim kako hodaš Ulicom Narodnih heroja

Na još jednu herojsku bitku, nego.. da te ne budim..

Možda je ipak Dis u pravu kada kaže:

„Možda spavaš sa očima izvan svakog zla,

Izvan stvari, iluzija, izvan života,

I s tobom spava, neviđena, tvoja lepota;

Možda živiš i doći ćeš posle ovog sna.

Možda spavaš sa očima izvan svakog zla.“

 

FOTO : Svetlana Mandić