Blagota Mitrić: Treći nastavak iz “Gospođe”

Treći nastavak iz “Gospođe”, napisan prije zore(zamalo ne napisah Zoje”) jer mi ova nevjerovatna planinaska jutarnja tišina i mir podsjećaju baš na nju. Ma, ne na Gospođu, nego baš na Zoju). EVO:
Od prvog susreta s Gospođom, pa sve “ćeraj tamo” do moje spasonosne Samoće,to je trajalo, bogme, skoro četiri decenije ( da je bar samo četiri ljeta kao sa “lijevom obalom Trebišnjice”) tadašnje; mislim četiri deceneje mog “ludovanja” za Gospođom, a ne nikako naše ljubavi, jer je prosto nije bilo, ne, bar, obostrane, osim povremeno kroz razne izlaske koje sam već pominjao. Dešavalo se, čak, da se milujemo rukama u nekom kafeu i tada sam mislio da je to bila Ljubav. Moram,ipak, priznati da ovo moje, naizgled egoistično, pisanje o mom privatnom posrtanju i poslovnom uzlijetanju je ustvari “davanje sebe” vama, čitaocima mojih “pisanija”, nekad gorkih, nekad tužnih, nekad sentimentalnim, nekad romantičarskih, ali nikad – baš radosnim!!! “Davati sebe” za mene znači razvaljivati razne tabue i kosmopolitsko poimanje života, koje je, na moju žalost, ponekad bilo i utopijsko, jer je bilo mnogo nevjere i mržnje među ljudima (ne priznajem među narodima)a poslije toga zna se tragični epilog. Pa, i zbog toga sam vapio za Gospođom, a Gospođa je nekad bila hladna, nekad ljubazna, a stvarno ponekad i nježna. Decenijama sam čeznuo za njom ili bilo kakvim prijateljstvom, samo da mogu da je gledam i da pričam sa njom, samo da sve to bude istinski iskreno. Gospođi je baš to nedostojal. A što nije iskreno, mrtvo je…..