Blagota Mitrić: Gospođa

Razmišljam o jednom tridesetogodišnjem nenapisanom romanu-noveli pod radnim naslovom “GOSPOĐA”, pa kad je prije mjesec dana pukao “okidač”, odjednom me spopala ludačka želja da odmah počnem sa pisanjem, a da đe drugo, nego na Pivskoj planini.

Evo:
Osama je je moja dosuđena onog dana kad sam prvi put sreo Gospođu, koja je svojom fizičkom krhkošću i umišljenom nježnošću, svojom vještačkom bezazlenošću, ipak, grijala pomalo moje već odavno ledeno srce i smirivala moju, od rođenja, divlju dušu, “ćerajući me” na vrh Pivske planine…I kad bih osjetio poslije nekoliko dana, lutajući planinama, da sam “izliječen” od Gospođe, počeo sam da pišem do iznemeglosti, kao kad sam bolovao od tzv. “bolesti zavisnosti” skoro do duhovne smrti. A kad bi mi ponekad došla u san, to je bilo mnogo stvarnije i bogatije, nego od našeg uobičajenog susretanja na javi. Tada bih postao svjestan, od ljepote tog sna i njene fizičke ljepote i ljepote mojih planina, dubinu svog nekadašnjeg posrtanja. I ovdje, pod ljetnim planinskim nebom, najjače sam osjećao pulsiranje duhovnih damara, tako da sam uz njihovu pomoć i uz pomoć “sna o Gospođi” prisjećao se s bezdana svog sopstvenog Postojanja…Hoću reći, posrtanja…
(Najkraći mogući odlomak iz “Gospođe”)