Teror austrugarskog okupatora nad narodom Vilusa i okoline
Bio je 14. januar 1916. godine. Snijeg je padao, nameti su zatrpali Viluse i okolinu, studen je stezala, što ono kažu ”pucalo je srce” od hladnoće. Malena ali hrabra crnogorska vojska i hercegovački dobrovoljci, nakon 17 mjeseci junačkog otpora AU trupama, 10. januara 1916. godine, počeli su da se povlače sa posljednjih polažaja odbrane Vilusa, Kosmaša i Ilinog Brda. Neprijateljske trupe feldmaršala Rudolfa Brauna i pukovnika Lerincija nadirale su ka Vilusima. Odredska bolnica u Vilusima puna je naših ranjenika pokidanih neprijateljskim rafalima i granatama. Vojska počinje povlačenje ka rezervnim položajima, narod ostaje na milost i nemilost okupatoru.
Toga 14. januara 1916., na Novu godinu, neprijatelj je pokupio prve zarobljenike, njih oko 100, uglavnom civila, a među njima je bilo i djece. Stajali su postrojeni goli i bosi u malenoj viluškoj varošici čekajući svoju dalju sudbinu. Austrougarski vojnici i muslimanski šuckori iživljavali su se nad tim nesretnim narodom, udarajući ih kundacima i psujući ih najpogrdnijim izrazima.
Iz Vilusa po velikom ledu i snijegu, neprijatelj je pokrenuo ove napaćene ljude put Lastve Trebinjske, gdje su odvojeni svi ispod 15 i preko 70 godina, a ostali su potjerani za Trebinje, odakle su odvedeni za Doboj, a potom u Mađarsku u koncentracione logore.
Među ovim mučenicima bio je i moj petnaestogodišnji đed Pavle i njegov otac (moj prađed) Špiro od 65 godina, kao i prađedov brat Krsto.
I sada bi to neki da potru, da obezvrijede i prepuste zaboravu.
Da se ne zaboravi teror austrugarskog okupatora nad narodom Vilusa i okoline.