Žitije Čelikovo

Poslednji put kad sam pisao o Čeliku, nije bilo dobro. Uostalom, šta može jedno bedno piskaralo protiv sistema zatvorenih sudova, komplikovane veze moći i novca, viška i manjka istog, šta se može kada ima mnogo više onih koji bi, nego onih koji znaju i umiju, za FOS piše Vlado Perović.

Još jednom se dokazalo da je manjak sportskih radnika u Crnoj Gori, Nikšiću dostigao minimalne vrijednosti, da se u sport busamo kad god se unese bilo kakav uspjeh, medalja u naše dvorište, ali i da rado prelazimo ulicu, okrećemo glavu i ne javljamo se nikome kad osjetimo da se muve oko mrca kupe. Ovom i ovakvom Čeliku, ako postoji bilo kakav alibi, ni Dr House ne bi mogao pomoći.
FK Čelik, dom fudbalske siročadi Nikšića grada, poslije dostojanstvenih pedesetak i ne tako dostojanstvenih desetak godina, baš u toj poslednjoj dekadi, doživio je moždani udar, brukajući crnogorski klupski fudbal po Evropi, a kada je prije dvije godine, srce otkazalo, povratka više nije bilo.
Iako su se mnogi na ljubav zaklinjali, iako se vjernost prizivala, Čelik nije niko mogao da sačuva. Čelik nije bio ničiji, zato što je bio naš, a to vam dođe na isto. Ostavljen kao bivša misica, sa sumnjivom diplomom, ovaj klub će na kraju ostati upamćen zato što je imao, pa nemao, kao i većina počivših.
Čelik je bio naša povratna karta, druga ili poslednja šansa koju uvijek zaslužujemo, dom za gradsku i prigradsku djecu koja nijesu zadovoljila elitističke kriterijume velikog brata, za sve one koji su morali da se čekaju dok ne zabljesnu, za sve one koji su sportski prespavali veći dio svojih fudbalskih karijera.
Čelik su bili naši drugovi, kumovi, braća, vic, šala, smijeh do suza i nezaboravna avantura za koju smo se svi mogli uhvatiti nakon trećeg sata ribolovačkih priča. Čelik nijesi mogao da ne voliš, jer autsajder se uvijek voli i pomaže, Čelik je samo tada bio pravi, a nikako kao objesni favorit, spreman da udari i posječe.
Ne možete me svrstati u red onih koji će dići dva prsta kad se pominje navijačko iskustvo, niti se mogu pozivati na spektakularne momente na velikom terenu, ali i meni, ovakvom, taj je Čelik dao šansu, nekada davno, taman kada sam se spremao da izvadim ličnu.
Nakon što sam se dokazao kao sasvim solidan futsal golman, tada trener golmana u Čeliku, a sada pomoćnik u stručnom štabu Sutjeske, čuveni ”Španac”, pozvao me na probni golmanski trening poslije kojeg mi je bilo jasno da ja nemam bubrega i živaca za parade u blatu, odučio me onomad taj neki Ćoso i moj dobri Milan, da je golmanski metar kvadratni subjektivno veći od katastarskog. Zamislite kakav je frajer bio taj Čelik, kad su baš svi u Čeliku imali šansu. Strašan frajer.
Gledao sam dugo i uporno taj i takav Čelik, kadete, omladince, prvi tim, jer tamo su bili samo moji, sve sam ih znao, skup spadala i mangupa, talenata i onih drugih, lovaca na potez i dobru anegdotu, majstora driblinga na maramici, na kocki leda, na pet, deset, dvadeset i pedeset centi, ali bilo je i onih upornih koji su primali loptu kao što su primali i platu, iz pet pokušaja, krvnika, kojima je falilo i noga za još jači i mučkiji klizeći, onih kojima je trebala i regres šansa da postignu gol, ali i golmana sa dnevnim rokom trajanja. Skup takvih na istom mjestu činio je Čelik zanimljivim fudbalskim cirkusom sa predstavom za koju je vrijedilo platiti kartu.
O Čeliku znate sve i ne znate ništa, pa iako bih mogao danima da lamentiram nad sudbinom kluba koji je otišao iz pogrešne u pogrešnije, pa u nesposobnije ruke, neću, a nije lako ni skicirati šta smo izgubili sa ugašenim nikšićkim fudbalskim bratom. Zaboravlja se lako da je mlađi brat kad je trebalo spasio starijeg, onog trenutka kada su zajedno napunili dva puta u vrlo malo dana stadion pored Bistrice u fudbalski opskurnim baraž duelima za popunu Prve lige.
Taj dvomeč vratio je Sutjesku na sportsku mapu, Sutjeska je tada dokazala da je potrebna gradu, a da stadion ima svoju funkciju. stavljajući do znanja da se fudbal u Nikšiću voli uprkos svemu. Uprkos lošim odlukama, uprkos nevjerovanju u svoje, uprkos fantomskim golgeterskim nizovima, čudnovatim rezultatima i kod kuće i na strani. Problem mlađe braće je što često kao indigo kopiraju stariju, pa se i Čelik zaigrao na istu temu sa varijacijama.
Taj virus raširio se i pretvorio u najužasniju fudbalsku priču na ovim prostorima, mutirao do prepoznatljivosti samo fudbalskim disciplinskim organima u Nionu koji su se suočeni sa takvom pošasti nalaktili na crvenog dugme i suptilno, bez mnogo ubijeđivanja uvjerili da takav Čelik ne treba da postoji.
Ostaće upisano da su mnogi obrazi postali elastični zbog Čelika, da se morala prećutati i odćutati fudbalska sramota začinjena mnogobrojnim fudbalskim i životnim nelogičnostima, koje su sasvim logične, ako ne razmišljate sportski i ako ne poštujete pravila. Mnoge karijere su stale, mnoge su zaustavljene, neke su zajahane, na neke je bačena ”sujma” za vjek i vjekova. Imao sam priliku da naskočim grešku koja se ne oprašta, zato opraštam svakom od njih, tada i sada, svjestan da postoje situacije u kojima se bira između većeg i manjeg zla.
Iza fudbalskog, onog Pepeljuga Čelika, onog Roki Čelika, fudbalskog azilanta, ostaće, nadam se, mnogo ljepših priča, ostaće masna istorija evergreen derbija sa Zabjelom, ostaće mnogo navijačkih doskočica, ne tako čestih i skoro nesvakidašnjih za ovo podneblje, ostaće fudbalski duh koji hoda i hrabri djecu da dođu na tribine, gdje se osim glasa i grla, cijene još samo brzo smišljene rime na svoj i račun rivala, koji mogu, a ne moraju do gola, da bi dan bio ispunjen, da bi neki vikend bio zamalo savršen. Fudbalskom paoru, tako malo je potrebno, jedan zdrav Čelik, za svoje štićenike, a ne, nikako, fudbalski sivi dom, sa pedagozima naoružanim hladnim i toplim oružjima. Sad, više ne možemo ni da se nadamo, zato vam Čelik ne mogu zaboraviti. Stručnjaci. Sportski radnici.
Jednom davno, u našem podrumu, u studiju mog burazera kojem sam ja jedina veza sa fudbalom, a on moja jedina sa čojstvom i junaštvom i korišćenjem talenata u prave svrhe, čuo sam demo verziju pjesme koja je slavila ljubav prema klubu. Tada sam shvatio da fudbal nije samo takmičenje boljeg i slabijeg u slavu rezultata, nego kompleksan osjećaj uzvišene slobode koja ti dozvoljava da ne budeš praktičan i da razmišljaš logično. U slavu kluba koji je svakom klincu iz Nikšića, mogao da bude utočište, sigurna muška kuća, umjesto zapaljene svijeće i minuta aplauza, neka ide oda ljubavi gdje je jedna Pamela ostala na klupi za rezerve.