Sonja Milatović: Ne moram živjeti u Nikšiću da bi Nikšić živio u meni

Vito Nikolić je opisivao nedjelje koje tumaraju gradom, dok je Dugo Krivokapić govorio: “Svi govore da je Nikšić mali grad a ja nikako da se pronađem u njemu.” Miki Vukićević je pjevao “Grade moj…”, dok je Šobić svirao “Stare novine” negdje na nikšićkom trotoaru. Živjeli su i stvarali u Nikšiću mnogi umjetnici koji su iza sebe ostavili neizbrisiv trag. Na današnji dan ’97 niko nije slutio da je na svijet došla još jedna umjetnička duša koja će duh Nikšića oplemeniti svojim duhom i koja će nikšićke nedjelje, trotoare, korzo… čuvati kroz svoja djela. 22. decembra rođena je Sonja Milatović, djevojka kojoj je pero mač i štit, osmijeh i suza. Baš na svoj rođendan Sonja poklanja djelić svojih pisama, kako ona kaže, gradu sanjaru, gradu vizionaru, gradu pjesniku u kojem je i sama rođena kao pjesnik. Januar 2017. Jednom su mi rekli kako cu, citiram, jednog dana pozeljeti da zauvijek napustim taj mrtvi grad. Nekako ne samo da su uvrijedili moj dom, vec i mene, moje djetinjstvo i moju mladost. Veceras sam izgubljena u sopstvenim sjecanjima, pomalo nostalgicna osjecam magiju ove januarske veceri u gradu pod Trebjesom. I veceras, po ko zna koji put, shvatam zašto ovaj grad ne odlazi od mene cak ni onda kada ja odem iz njega. I veceras, po ko zna koji put, jedna Sonja cijelim bicem razumije Vitovo “nocas je nestvarno lijep grad!” Moj Niksicu, i tisine u tebi umiju da zazvuce! Pruzio si mi beskrajno mirno djetinjstvo i stvorio najtopliji kutak u kojem su rasli moji snovi zajedno sa mnom! Obgrlio si nas tako velike, a male, zajedno! Moj grade, i najljepsi stihovi maestralnih pjesnika zadrhte pred tvojom magijom! Koliko si samo svojim neobicnim duhom uspio da omađijas dane moje mladosti i ucinis da prozivim i doživim ono sto moji vršnjaci u drugim gradovima nijesu. A živjeli smo pjesmu, moj Niksicu, prvo Vitovu, pa Dugovu, pa sa Sobicem prodjosmo gradom i preživjesmo zeljeznicke tuge. I danas živimo, pjesmu, ali moju, moj grade! Rasla sam i jos uvijek odrastam s tobom, Niksicu! I ne dam ni na jedan tvoj kamen, a kamoli na beskrajno vrijedan svevremeni korzo! I veceras ti opet svi zavide na ljepoti, grade N! I ti, dome, nikad neces otici iz mene, ma koliko god nas vremenskih zona jednom, možda, razdvajalo. Tvoje, ne vise tako malo, dijete Maj 2017. Pitali su me jednom šta je to poezija. Nikšić je poezija. Znate, ođe čak i jutra drugačije mirišu. Ođe čak i Sunce drugačije sija, jer, makar vama ne moram objašnjavati da Šobiću Sunca nikad nije dosta. A ni nama, pa smo nekako naučili da jedni drugima za rođendane poželimo Sunce. Tako da nama Sunca nikad ne fali. Sve će inspiracije jednom presušiti, samo Nikšić neće. Nikada.. jer, vi bar znate, da nam, makar, neđelja koje svaki put drugačije tumaraju gradom, nikad nedostajalo nije. A ni slika iz djetinjstva, pa čak ni drumova na kojima još uvijek ima nas ludaka. Da, znam, reći ćete da svaki grad ima neku svoju priču, ali, vjerujte mi, jedna šetnja nikšićkim korzom učiniće vas, bar na tren, stihotvorcem. U tome je razlika. U tome je čarolija. Dok ostali gradovi pripradaju svojim stanovnicima, Nikšić nama ne pripada, suviše je slobodan njegov duh za bilo kakvo vezivanje. Mi pripadamo njemu. Onako cijeli. Od jednogodišnjeg djeteta, pa na dalje. Magija, kad vam kažem. Jednom, kad vaše ili moje riječi presahnu, on će i dalje biti tu, da ćuteći govori. O bezbrižnom djetinjstvu. O srećnim i nesrećnim ljubavima. O umjetnosti. O svemu će govoriti osim o sebi. Ah, taj grad sanjar, grad vizionar, grad pjesnik. Nikšić je, oduvijek i zauvijek, grad s posebnom dušom. Grade N, moja poezijo!