Valentina Krivokapić: Nikad nijesam napravila dvije iste torbe

Valentina Krivokapić učiteljica je iz Nikšića koja se bavi izradom torbi od različitih materijala. Izlaže, uglavnom po sajmovima, ali najviše se reklamira na internetu.
“Najveći broj ljudi cijeni ručne radove. Dive se, hvale, propisuju… Problem je u tome što, koliko se god mi trudili da prilagodimo cijene kupovnoj moći većine, uvijek se nađe neko ko pokušava da obori cijenu ili obezvrijedi rad”, smatra ona.

 

Da li vam je izrada torbi osnovno zanimanje?

Izrada torbi i ručne galateorije nije moje osnovno zanimanje, već samo hobi.

Kako ste došli na ideju da se bavite ovim poslom?

Primalac sam naknade za žene sa troje i više djece. Učiteljica sam po struci, ali sam prije dvije godine uzela naknadu za žene. Imam petoro djece i sada već dva unuka, tako da ovim mogu da se bavim samo iz hobija.

Koliko vremena potrošite na izradi jedne torbe?

Pravila sam torbe i ruksaka još u vrijeme kada su bile moderne torbe od jute, pa mi je to dalo ideju da sada pokušam i sa još nekim, meni dostupnim materijalima…

Gdje nabavljate materijal i od kojeg izrađujete torbe? Da li sami radite skice za torbe? Odakle crpite snagu i inspiraciju?

Ove stvari pravim od eko kože, meblo štofova, čipke, jute, gajtana, saten ili već od čega mi se učini da bi bilo prikladno. Za jednu torbu mi treba oko šest sati intenzivno rada, a za ruksak oko osam sati, kada pripremim kompletan materijal. Rijetko pravim skice. Uglavnom imam ideju u glavi, pa je tokom rada koriguje. Nikad nijesam napravila dvije iste torbe ili ruksaka. Uvijek je to nešto drugačije, ponekad i praktičnije od prethodnog.

Koliko je važno imati dobru mašinu?

Imam dvije Bagatove električne mašine starijeg tipa, jako kvalitetne i za sada sasvim dovoljne za ovaj rad.

Gdje izlažete?

Izlažem, uglavnom po sajmovima, ali najviše se reklamiram na internetu. Tim putem i prodam koju torbu više. Ponekad kupac ima neku ideju, pa naruči šta želi, a onda ja, uvažavajući tu ideju, napravim traženo, opet sa nekim svojim ličnim pečatom.

Da li su i u kojoj mjeri ljudi spremni da kupe ručni rad? Da li su na cijeni ručni radovi po Vama?
Da li se naš rad cijeni?

Tu su iskustva različita. Najčešće su pozitivna, ali ima i onih komentara koje se trudim da me ne pogađaju. Koliko ljudi, toliko ćudi… Ali o ukusima se ne raspravlja. Najveće mi je zadovoljstvo kada vidim ženu koja je već izdaleka “snimila” torbu koju želi, uzme je u ruke, pogleda i kaže:”Dajte mi ovu” pa tek onda pita za cijenu. Ima i takvih situacija da dođe neki par, žena gleda određeni ruksak ili torbu i odu. Kasnije se muškarac vrati i kupi to što je ona tako pomno posmatrala, a ponekad to učini odmah i časti je sa zadovoljstvom.
Najveći broj ljudi cijeni ručne radove. Dive se, hvale, propisuju… Problem je u tome što, koliko se god mi trudili da prilagodimo cijene kupovnoj moći većine, uvijek se nađe neko ko pokušava da obori cijenu ili obezvrijedi rad. Mi ponekad popustio, ali ipak cijeni o sebe i svoj trud i ispod neke granice nikad ne idemo. Nerijetke su situacije da dragim osobama i poklonimo svoju rukotvorinu, a to onda nema cijenu…
Činjenica je da moje radove najčešće kupuju žene od 15 god do zrele dobi. Mogu da se pohvalim da su neki moji radovi stigli do Beograda, Holandija, Finske… O Primorju da i ne govorimo…

Poruka ljudima koji žele da se bave ovim poslom?

Ovaj posao nije nimalo lako raditi, ako hoćete da ga radite uredno i kvalitetno. Treba puno ljubavi, rada, volje, umješnosti i strpljenja. Naravno, dobra mašina, kvalitetan logo, a Bogami i dobra reklama. Ako to imate, onda samo naprijed.