Vladimir Bojković, mladi i uspješni arhitekta, prvi je Nikšićanin koji je doktorirao na temu iz istorije nikšićkog urbanizma i arhitekture. Svoju doktorsku disertaciju je branio u Ankoni. Iako je prvo krenuo putem medicine, svoju ljubav prema arhitekturi nije mogao da potisne. U slobodno vrijeme voli da piše i slika.
Možete li nam reći nešto više o sebi?
Rođen sam u Nikšiću gdje sam završio Osnovnu školu “Luka Simonović” i kasnije Gimnaziju “Stojan Cerović”. Ove ustanove su imale veliki uticaj na mene ne samo u pogledu obrazovanja nego i u pogledu druženja, sticanja prijateljstava ali i ugledanja na nastavnike i profesore koji su bili pravi autoriteti. Lijepo je sjetiti se nastavnika Novaka Stevovića, Pavla Perišića, Radmile Sarić, Vuksana Bulatovića, Radmile Ivković, Milene Inić, Bosiljke Zeković, Branke Bošković, profesora Živka Jokića, Miška Vojvodića, Puniše Vušanovića i mnogih drugih. Po zanimanju sam arhitekta i bavim se projektovanjem i istraživanjem graditeljskog nasleđa, naročito XX vijeka.
Kada se kod Vas javilo interesovanje za arhitekturu?
Arhitektura je uvijek bila prisutna, bilo kroz igru ili maštanje o prostorima, neobičnim zgradama i kućama koje bih negdje vidio. Ipak, arhitektura nije bila moj prvi izbor kada sam završio gimnaziju. Nakon par studijskih godina na Medicinskom fakultetu u Beogradu, bilo mi je jasno da je arhitektura kao profesija bliža mom senzibilitetu, pa sam upisao Arhitektonski fakultet u Podgorici, gdje sam i magistrirao i jedno vrijeme radio kao saradnik u nastavi na različitim predmetima.
Radili ste na brojnim projektima, da li biste nam mogli izdvojiti neke?
Svaki projekat je priča za sebe bilo da se radi o porodičnim kućama ili objektima velike površine. Interesantan je bio rad sa timom kolega na konkursnom projektu za glavni gradski trg i zgradu opštine Zenica od prije par godina.
Na koji od tih projekata ste najponosniji?
Izdvojio bih konkursni projekat Muzeja fado muzike u Lisabonu.Trudili smo se da objektom, kroz materijalizaciju i odnos svjetlosti i sjenke, predstavimo posebnu emociju i senzacije koje izaziva fado muzika.
Dobitnik ste brojnih nagrada, da li Vam je neka posebno draga?
Posebno mi je draga nagrada „Božidar Milić“ koju sam dobio u kategoriji kritičko teorijski tekst prošle godine za monografiju „Arhitektura i urbanizam Nikšića nakon Drugog svjetskog rata“. Nagrada nosi ime profesora Milića od kojeg sam imao čast da učim osnovne postulate arhitekture ali i kako arhitekta treba da se odnosi prema svom poslu. Po završetku studija imao sam i to zadovoljstvo da budem asistent profesoru Miliću. Nagrada mi je posebno draga jer je međunarodni eminentni žiri prepoznao značaj monografije ne samo za arhitektonsku već i širu javnost.
Kojim se arhitektama iz prošlosti najviše divite?
Volim arhitekturu i način promišljanja italijanskog arhitekte Karla Skarpe (Carlo Scarpa), a od naših arhitekata uvijek se vraćam djelima Slobodana Vukajlovića i Đorđija Minjevića koji su najvažnija ostvarenja ostavili našem gradu.
Šta mislite o arhitekturi Nikšića nekada i sada i da li imate omiljenu građevinu u Nikšiću?
Nikšić je nekada imao svega nekoliko arhitekata i urbanista i oni su stvarali kvalitetnu, promišljenu arhitekturu i urbanizam koji je uvažavao kontekst i nasleđe prethodnih vremena. Danas imamo veliki broj arhitekata i urbanista koji iz raznih razloga ne uvažavaju kontekst i nasleđe prošlih vremena ali ni neke osnovne postulate struke.
Teško mogu izdvojiti omiljenu građevinu jer ih ima više, ali u poslednje vrijeme jako mi je interesantan objekat Instituta crne metalurgije. Ova građevina sačuvala je duh nekadašnjeg vremena i srećom u dobrom je stanju. Vjerovatno najbolji amfiteatar kod nas nalazi se u ovoj zgradi.
Arhitektura kojeg grada u svijetu Vas posebno fascinira i kojoj se svjetskoj građevini divite?
Barselona je grad od kojeg može da se uči. Ostvarenja Antonija Gaudija dali su ovom gradu poseban identitet i iznova fasciniraju. Budući da sam u Italiji proveo tri godine na doktorskim studijama, moram pomenuti Ankonu, koja iako nevelik grad, ima posebnu atmosferu nastalu iz arhitekture, urbanizma i ljudi koji tu žive.
Šta mislite o načinu gradnje zadnjih 10-15 godina u Nikšiću/Crnoj Gori? Mnogi se bore za očuvanje prirode, a svjedoci smo sve većeg broja zgrada i sve manje zelenih površina.
Razumio bih ekspanziju gradnje kao logičan proces da je ona uzrokovana porastom broja stanovnika, međutim to nije baš tako. Nakon Drugog svjetskog rata u Crnoj Gori stepen urbanizacije je bio najveći među jugoslovenskim republikama. Naročito je Nikšić bio grad koji prednjači u tome. Očuvanje prirode je još tada bio jedan od osnovnih prioriteta, a sve kroz regulisano razvijanje grada. I danas možemo reći da Nikšić jeste grad bogat zelenim površinama. Kako se mi svi pojedinačno odnosimo prema njima otvoreno je pitanje. Osjećaj kolektivnog, zajedničkog prostora kao da ne postoji i dok ne osvijestimo sebe i dalje ćemo imati smeće na svakom koraku i neodgovoran odnos prema prostoru koji je potrošan resurs.
Da li postoji nešto zbog čega strahujete u pogledu budućnosti naših gradova, a u vezi čega ste optimistični?
Bojim se gubitka i devastacije vrijednih objekata arhitekture sagrađenih nakon Drugog svjetskog rata. Kao da ne želimo ostvariti kontinuitet prostora, svaka nova generacija ruši i uništava djela prethodne. Nije sve što je u prošlosti sagrađeno dobro ali veliki broj objekata jeste vrijedan. Sistematska valorizacija i istraživanje arhitektonskog nasleđa kod nas ne postoji osim kod pojedinaca koji kao entuzijasti teže da stručnoj i široj javnosti predoče vrijednosti kojima raspolažemo.
Koji savjet biste dali nekom ko je tek zakoračio u svijet arhitekture?
Ukoliko neko želi da se bavi arhitekturom na pravi način koji podrazumijeva pošten odnos prema sebi, struci i prostoru, potrebno je uložiti dosta rada. Ljubav prema onome što radite se podrazumijeva i to je ključni element.
Za Vas se može reći da ste umjetnička duša. Pored arhitekture bavite se još slikanjem i pisanjem. Koliko Vam obaveze dozvoljavaju da se posvetite ovim umjetnostima?
Kada se umorim od arhitekture i kada poželim slobode i nesputanosti okrenem se pisanju ili slikanju u zavisnosti na koji način želim da izrazim ono što osjećam.
Poruka mladima?
Mladima bih poručio da čitaju što više i budu vrijedni. Dobro bi bilo da rade na sebi u svakom pogledu bilo kroz sport, obrazovanje, njegovanje vještina. Rad i znanje moraju biti vrednovani kad tad.
Šta za Vas predstavlja Nikšić i da li imate omiljeno mjesto u Nikšiću?
Nikšić je za mene baza, grad koji volim, koji izučavam i koji kroz svoj rad predstavljam i van granica naše zemlje.
