Nikšićanka Desanka Lučić, samohrana majka teško bolesnog djeteta, živi od socijalne pomoći i u jako teškim uslovima. Njen sin Danilo uskoro puni 18 godina, ali zbog teške bolesti nikada u životu nije hodao niti pričao.

Danilo i njegova majka žive u trošnoj baraci na Kapinom polju, a socijalna pomoć koju primaju nije dovoljna ni za osnovne životne namirnice, kao ni za ljekove koji su njemu potrebni. Pored svih nedaća, kiša koja je nedavno padala poplavila je njihovu kuću, pa Desanka i njen sin nijesu imali gdje spavati. Ekipa portala Mladi Nikšića posjetila je juče gospođu Lučić.
Desanka nas je dočekala pred kućom koja je u veoma lošem stanju, a njeno gostoprimstvo i ljubaznost ničim nijesu pokazali njenu tešku životnu situaciju. Već ulaskom u njihov dom, priča dobija neki novi izgled.
Baraka u kojoj žive Desanka i Danilo ima 22 kvadrata, a čine je dvije manje sobe i kupatilo. U jednoj sobi ona obavlja sve kućne poslove, dok u drugoj leži njen nepokretni sin.
Danilo od rođenja boluje od cerebralne paralize, a Desanka je razvedena već sedam godina i od tada se samostalno stara o njemu.
“Kuću u kojoj danas živim sam dobila po razvodu, od Centra za socijalni rad. Već duži niz godina živim od socijalne nadoknade, koja ne samo da nije dovoljna mom sinu, čije je liječenje veoma skupo, nego ne mogu da priuštim ni osnovne potrebe od novčanog iznosa koji mi je država dodjelila”, kazala je Desanka.
Ona se najprije osvrnula na sinovo zdravstveno stanje koje je, kako kaže, mnogo važnije nego njeno. Pitanje njene egzistencije samohrana majka ostavlja po strani, jer kako ističe, iako Danilo ne govori i ne hoda, toliko puta joj je pokazao ljubav, da sama sebi ne bi oprostila kada bi se predala u ovoj teškoj borbi.
Ona prima 270 eura socijalne nadoknade, što, kako kaže, nije dovoljno za liječenje njenog sina.
“Tablete, injekcije i pelene koštaju mnogo više od onoga što ja dobijam, da ne pominjem osnovne namirnice, jer na svemu štedim kako bih njemu mogla priuštiti bar malo onog što majčinskom ljubavlju zaslužuje. Da sam malo moćnija, njegov život bi bio drugačiji. Nije mene sramota što je Danilo bolestan, ima i million ovakvih, ali bih život dala da je odgajan u boljim uslovima”, kazala je samohrana majka.
Razgovor je nastavila pričom o baraci u kojoj žive, na kojoj je zahvalna Centru za socijalni rad, sa kojim nije naišla na dobru saradnju u posljednjim obraćanjima.
“Kuća u kojoj živimo je bila u lošem stanju i kada smo došli, ali problemi su nastali tek nakon snijega koji je pao ove zime. Od tada krov redovno prokišnjava, što je kulminiralo prije tri dana kada je kiša poplavila kuću i mi nismo mogli normalno da spavamo”, istakla je Desanka.
Danilo spava na improvizovanom krevetu, na podu su postavljenje daske, a na njima dušeci i jorgani. Ona je napomenula da se više puta obraćala pomenutom Centru zbog problema sa krovom, ali da u susret nisu izašli, kako su oni naveli u izvještaju.
“Više puta sam se obraćala za pomoć, ali bezuspješno. Za krov mi nikada nijesu dali novčanu pomoć, pa sam prije dvije noći sa komšijama pravila raspored stvari u kući kako bi mogli zaspati”, kazala je ona.
Kuću je opremila, kako kaže, zahvaljući drugima. Ovom prilikom željela je da se zahvali nikšićkom preduzetniku Marinku Raduloviću koji joj je poklonio šporet i drva za ogrijev.
Na sve nedaće koje su je snašle, nadovezalo se i teško zdravstveno stanje same Desanke.
Komšinica Zorka Bajčetić je sa velikom dozom tuge, ali istovremeno i ponosa pričala o Desanki i Danilu.
“Otkad su se doselili u ovaj kraj, mi živimo kao jedno. Njih dvoje su zaslužili samo najbolje, žao mi je što to i ne dobijaju. Ja se trudim da pomognem koliko mogu. Kad je Desanka bila u bolnici, ja sam brinući o njemu shvatila zapravo koliko su vezani. Danilo je veoma teško spavao i nijesam smjela da dohvatim stvari koje on i njegova majka dijele. On niti priča niti hoda, ali opet osjeća. Zato bih voljela da im se pomogne na bilo koji način”, poručila je Zorka.
Desanka je nakon obaveza prema sinu nastavila razgovor sa ekipom portala Mladi Nikšića.
“Nekada me je bilo sramota da ovako javno tražim pomoć, ali više nije. Molim sve ljude koji mogu da mi pomognu, nebitno iz kojeg je to sektora, državnog ili privatnog. Pomoć mom sinu, pa onda tek meni je veoma potrebna. Želim samo siguran krov nad glavom i dovoljno lijekova za njegovo liječenje. Ostalo ćemo pregurati već nekako. Mala pomoć meni je ogromna, jer svakog dana strijepim da djetetu neću imati lijek ili nešto hrane”, poručila je Desanka.

Pomoć Desanki Lučić i njenom sinu Danilu prijeko je potrebna, a svi koji žele da to učine mogu novčana sredstva uplatiti na žiro-račun koji je ona otvorila.

Žiro-račun je u Crnogorskoj komercijalnoj banci (CKB) na ime Desanka Lučić, a broj je 5100200995926512141.