U posljednjih nekoliko godina pedofilija postaje sve učestaliji i sve ozbiljniji problem u našem društvu. Česti novinski članci su potvrda toga, dok sa druge strane javnost nije dovoljno upoznata sa ovim problemom. Ni u stručnim krugovima nema podataka o broju osoba koje su se sa susrele sa pedofilijom, jer jednostavno nije bilo inicijative za ozbiljnijim bavljenjem ovim problemom.

Dr socioloških nauka Tatjana Vujović smatra da, u Crnoj Gori, uprkos činjenici da je za posljednjih deset godina registrovano oko dvije stotine slučajeva seksualnog zlostavljanja i iskorišćavanja djece, ne postoji registar pedofila, niti jedinstvena baza zlostavljane djece.

„Pedofilija je poremećaj koji se karakteriše seksualnom zloupotrebom djece, bez obzira da li se radi o seksualnom zlostavljanju, ili o korišćenju djece u pornografske svrhe. Pedofilija je direktna posledica poremećene mentalne stabilnosti pojedinaca, dakle – bolest kojoj treba pristupiti odgovarajućim liječenjem. Pedofili su osobe poremećenog mentalnog zdravlja, mahom starije životne dobi, sklone da seksualno opšte sa djecom“, kazala je za portal Mladi Nikšića Vujović.

Ona objašnjava da se pedofilija najčešće javlja u adolescenciji i traje do kraja života. Korijeni ove devijantne pojave kriju se u seksualnim traumama iz djetinjstva počinilaca, od kojih je većina u ranoj mladosti imala iskustva sa pedofilima. Pedofili imaju blokadu i poteškoće u uspostavljanju dubljih i trajnih veza sa odraslim partnerom, zbog osjećaja nesigurnosti i straha. Iz ovih razloga biraju djete kao objekat svoje seksualnosti. Ovaj poremećaj može biti izazvan osećanjem socijalnog ili profesionalnog neuspeha, ili jakim stresom posle neke bolesti ili porodičnog problema.

„Manifestuje se u različitim oblicima, od kojih su najteži silovanja djece i primjena drugih oblika nasilja prema djeci, do različitih oblika seksualnog uznemiravanja kao što su seksualne igre, odnosno kontakti sa genitalijama djece. Pedofili najčešće poznaju djecu koju zlostavljaju. Riječ je o komšijama ili porodičnim prijateljima. Neki zlostavljaju nasumice odabranu djecu koju sretnu slučajno. Prate ih do mjesta gdje najčešće borave: igralište, školsko dvorište i na sve načine pokušavaju da im se približe“, kaže Vujović.

Ipak, kako ističe, kod nasilnih pedofila u pitanju je psihopatija. Agresiju ispoljavaju samo prema slabijima, jer je kod njih pedofilija kombinovana sa sadizmom. U svojoj sado-pedofiliji oni doživljavaju osećaj moći, zadovoljstva i samopoštovanja. Takve psihopate su teško pristupačne za liječenje, a ovakvi ljudi su često opasni do kraja života.

„Osobe s pedofilnim sklonostima dolaze iz različitih društvenih slojeva. To mogu biti osobe niskog obrazovnog nivoa, a i osobe koje su visoko obrazovane, koje imaju dobar status u društvu i koje se često bave zanimanjima koja se odnose na rad sa djecom i adolescentima. Statistike pokazuju visoku prisutnost pedofila među visoko pozicioniranim članovima društvene zajednice. U većini slučajeva zlostavljač je otac, a zbog straha ili stida, porodica često ćuti i ne prijavljuje takve slučajeve“, objašnjava Tatjana.

Međutim, kako ona kaže, neki pedofili imaju izraženije sklonosti prema djevojčicama, drugi prema dječacima, dok postoji i oni koje privlače podjednako oba pola. Pedofilija sa ženskim žrtvama je češća od one sa muškim. Pedofili koje privlače ženska djeca obično biraju djecu staru od osam do deset godina, dok oni koje privlače muška djeca biraju nešto stariju djecu. Pedofil je čovek koji može imati porodicu i može birati zanimanja gdje može doći do svojih žrtava.

„Društvene mreže sve češće postaju izvor pedofilije. Ukoliko se eksploatišu sadržaji koji nisu primjereni, ako se stavljaju slike djeteta ispod 16 godina koje je nago, ako se odrasla osoba obraća maloljetnoj na način na koji ne bi trebalo, zavođenje i podvođenje maloljetnika, provokativne poruke, sve to može da ukazuje na pedofiliju. Na fejsbuku postoji mnogo grupa gdje se mogu pronaći slike maloljetnih djevojčica. Takve grupe definitivno mogu privući pedofile, ali one na žalost nisu zabranjene, a ima ih mnogo. Za zloupotrebu internet svakako omogućava pedofilu da se sakrije, što pruža neku vrstu sigurnosti. Brže mogu da vide žrtvu, slike, godište, komentare“, objašnjava Vujović.

Vujović dodaje da je jako bitna podela između onih koji mogu da kontrolišu svoje porive i impulse i onih koji to ne mogu. Da bi se neko smatrao pedofilom, on mora posjedovati jak seksualni impuls ka maloljetnim osobama, koji ne može da kontroliše.

„Pedofilija, naročito u okviru porodice, kroz incest, skoro uvek je sakrivena pojava. Podjednako je sakrivena i u urbanim i ruralnim sredinama. Ipak, u urbanim sredinama, žrtva ima više socijalnih kontakata, prilika i institucija kojima može da se obrati, ako za to skupi hrabrost. U selima postoji kult ćutanja i guranja pod tepih, što svakako otežava otkrivanje ove pojave. U mnogim istraživanjima ovog izuzetno ozbiljnog seksualnog poremećaja utvrđeno je da ga ima svuda, a posebno je rasprostranjen u patrijarhalnim sredinama. Brojni su slučajevi pedofilije i u selima, ali djeca – žrtve, kao i njihovi roditelji, prećutkuju zločin i ne prijavljuju zlostavljanje zbog straha od „javnog žigosanja” i sramote koju su doživjele”, kaže Vujović.

Što se porodične pedofilije tiče, kako ona kaže, najčešće djecu siluju očevi, braća, čak i djedovi. Osobe koje su preživjele incest teško se reintegrišu u socijalnu sredinu. Posljedice incesta su brojne, a propraćene su post-incestnim sindromom. Neke od tih posljedica su strah od mraka, košmari, otuđenost od svojeg tijela, nošenje previše odjeće, čak i ljeti, autodestrukcija, samopovređivanje, fobije, samoubilačke misli i slično.

„Seksualno zlostavljanje počiva na moći koju odrasli imaju nad djetetom i povjerenju koje dijete ima u njih. Ugrožavanjem djeteta na ovaj način, ruši se povjerenje koje dijete ima u svijet odraslih bez koga nema adekvatnog odrastanja. Djeca koja pretrpe zlostavljanje od odraslih, a osobito ako dođe do seksualnog čina, gube pravo na djetinjstvo. Ona više ne mogu nastaviti normalan razvoj primjeren njihovoj dobi (budući da žrtve najčešće imaju između 8 i 10 godina), jer su traumirana neprirodnim iskustvom. Kod većine djece se dogodi reakcija obrambenog psihološkog mehanizma koji potisne taj događaj duboko u njihovu podsvijest, ali to dovodi do niza negativnih posljedica. Žrtva može razviti agresivnost, strah prema ljudima ili se potpuno zatvoriti u sebe. Ona pri tom nije ni najmanje kriva, iako se tako osjeća”, ističe Vujović.

Kad dođe do ove situacije, Tatjana savjetuje da se potraži stručna pomoć, terapija i razgovor kako bi se pomoglo djetetu da shvati što se dogodilo, da ne treba kriviti sebe, te da je moguć normalan nastavak života. Postoji mogućnost da žrtva razvije mržnju prema svemu što je počinitelj predstavljao, pa je bitno suočiti i sa tim problemom. Saznanje da će zločinac biti kažnjen neće pomoći oporavku žrtve, ali će barem biti spriječena buduća zlodjela. Djeci koja su proživjela takvo ranjavanje potrebno je pružiti ljubav i njegu, razumjeti njihovu situaciju, te im pomoći na sve načine koji su raspoloživi njihovoj okolini.

„Kriminalna djela pedofilije najčešće se ponavljaju. Razlog tome je što pedofil negira svoja zlodjela, dakle nikad ih ne prizna i nije sposoban iskreno se pokajati niti osjetiti empatiju prema djetetu žrtvi. Često se pravdaju, govoreći da je sve bila igra ili da su ih djeca sama podsticala. Kao i kod dosta drugih psihičkih poremećaja, pate osobe iz okoline pacijenata, a ne toliko oni sami. Liječenje je moguće samo ako se pacijent na njega dobrovoljno prijavi i ako je dugotrajno. U mnogim zemljama sud određuje hormonsku kastraciju pedofilima koji ponove zlostavljanje. Da bi se spriječilo širenje ove pojave, potrebno je stvarati adekvatne tremane za pedofile. Ciljevi ovih tretmana bili bi smanjivanje pedofilskih interesa, stvaranje seksualnog interesovanja za odrasle, smanjivanje stavova i vjerovanja koji podstiču pedofilsko ponašanje, rješavanje unutar psihičkih konflikata“, kaže Vujović.

Uvođenje javnog registra predstavljalo bi dobar vid prevencije, ističe ona. U tom slučaju bi građani, odnosno roditelji imali uvid u to da li u njihovom komšiluku i okolini žive pedofili i postoji li rizik za njihovu djecu. Sa tim u vezi očekuje se pojačan nadzor roditelja i dodatna pažnja, kako ne bi došlo do zloupotrebe i traumatizacije djece.

„Treba da pratimo zemlje u okruženju i da se borimo za zaštitu naše djece. Pored registra potrebna je edukacija društva o problemu pedofilije, o tome kako i ko najčešće postaje žrtva, o psihološkim posljedicama, o osobinama pedofila, njihovom psihološkom profilu. Postojanje javnog registra će na neki način zasigurno preventivno djelovati na eventualne buduće počinioce, a može i natjerati pedofila da potraži stručnu pomoć. Djeca i mladi se mogu zaštiti od pedofila pravovremenom edukacijom, kako roditelja, tako i djece“, zaključuje Vujović.